Arhiv tekstova

Do okončanja zakonom predviđenog roka za upis na posebne biračke popise nacionalnih manjina u Republici Srbiji ostalo je još nešto manje od mjesec dana. Za sada je izvjesno da će u izravne izbore za nacionalna vijeća ići pripadnici mađarske zajednice, jer su prikupili zakonom utvrđen broj upisanih, a postoje naznake da bi i neke druge nacionalne zajednice svoja vijeća mogle birati izravno. No, ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić kaže kako zapravo nije bitno na koji će način biti izabrana nacionalna vijeća – neposredno ili posredno – jer zakon predviđa oba načina ravnopravno i država će potpuno jednako tretirati sva nacionalna vijeća, bez obzira na način njihova izbora. U intervjuu za Hrvatsku riječ ministar Čiplić ipak poručuje kako se u završetku kampanje još puno toga može uraditi.

 

HR: Kako ocjenjujete dosadašnji tijek kampanje za upis birača na posebne popise nacionalnih manjina? Ima li onih zajednica koje su taj posao već završile?

 

U Zakonu o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina navedeno je kako se upisom u poseban birački popis preko 50 posto od ukupnog broja pripadnika jedne nacionalne manjine, zapravo bira način na koji će nacionalno vijeće biti birano. Demokratski principi nalažu da neposredni izbor ima neki minimum upisanih birača, to je 50 posto, ali najznačajnije je da je zakon rekao da se jedna nacionalna zajednica upisom ili neupisivanjem opredjeljuje za jedan od dva načina izbora. Pri tome svako nacionalno vijeće, bez obzira na način na koji je birano, ima isti kapacitet prava i ovlasti. 

Drugim riječima, to što netko neće biti upisan, stvar je slobodno izražene volje pripadnika jedne nacionalne zajednice i onda ta nacionalna zajednica svoje nacionalno vijeće bira elektorskim putem. Pri tome tako izabrano nacionalno vijeće ima potpunu zakonsku i političku legitimaciju, jer će podrška elektorima biti ovjerena u sudu ili općini. 

HR: Bilo je i određenih problema u procesu upisa u pojedinim općinama. O kakvim se problemima radi?

Problemi koji su se pojavljivali tijekom upisa bili su prije svega administrativno-tehničke prirode, jer Srbija ima 28 nacionalnih manjina a svaka općina je dužna upisivati ih. U nekim općinama gdje je većinski narod u velikoj dominaciji, općine su reagirale na način da jednostavno nisu znale kakav je proces u pitanju. Ali, mi smo sve takve probleme, u suradnji s Ministarstvom za državnu upravu i lokalnu samoupravu, riješili. Imamo negdje probleme da pojedini predsjednici općina zabranjuju upis, odnosno primanje prijava, to je Preševo, no mi smo takve probleme riješili na način da pripadnici albanske nacionalne manjine mogu izravno Ministarstvu dostaviti prijave i onda ih mi upisujemo u poseban birački popis. Za sada su u dovoljnom broju, preko 50 posto zahtjeva za upis u posebni birački popis podnijeli Mađari, a prema našim procjenama blizu su ispunjavanja tog uvjeta i Bošnjaci, kao druga najveća manjinska nacionalna zajednica u Srbiji. S obzirom da ima još mjesec dana, vjerujem da će se vjerojatno i Slovaci uspjeti upisati u potrebnom broju.

Moram reći kako je od samog početka, kad je zakon i pisan, i donesen, naša procjena, jedna vrlo racionalna i utemeljena procjena, bila da će u ovom izbornom ciklusu jedna ili nijedna nacionalna zajednica uspjeti upisati preko 50 posto i da je mnogo realnije očekivati da to bude za dva izborna ciklusa. Prema tome neupisivanje nije nikakav neuspjeh niti Ministarstva niti nacionalnog vijeća, to je jednostavno izražena volja pripadnika jedne nacionalne zajednice. Poseban birački popis funkcionira na taj način da je on stalno otvoren kao i opći birački popis, samo će se jednog dana napraviti presjek – 9. ožujka, kada ćemo vidjeti brojnost i nakon toga on se ponovno otvara i ljudi se ponovno mogu upisivati.

HR: Hoće li se potreban broj birača onda usklađivati s popisom stanovništva Srbije 2011. godine? 

Tako je. Broj pripadnika nacionalnih manjina koje trebaju biti upisane napravljen je prema popisu iz 2002. godine. Popis koji slijedi 2011. bit će referentan kad bude učinjen i tu očekujemo da će biti određenih promjena. Čini mi se da će glavna promjena biti kod Roma, jer je njih, prema popisu iz 2002. godine, bilo 108.000, a i država Srbija i međunarodne organizacije, a i sama romska zajednica procjenjuju da ih ima oko 450.000.

HR: Hoće li biti dovoljno vremena za prikupljanje i ovjeru potpisa za ona vijeća koja će biti birana elektorskim putem? Zna li se točan datum izbora?

S obzirom da u zakonu postoji širok raspon rokova, može biti u razdoblju od kraja svibnja do prve polovice lipnja. Učinit ću sve da rok raspisivanja izbora bude takav da sve nacionalne zajednice nesmetano mogu ispuniti sve uvjete, pogotovu one koje budu išle na elektorske izbore, i da se izbori nesmetano mogu obaviti. Svako nacionalno vijeće, svaka nacionalna zajednica imat će potpunu podršku  Republike Srbije i Ministarstva i pomoć da sama ovjera bude što pristupačnija ljudima koji trebaju podržati elektore, da bude što komotnije za njih, dakle imat ćemo ovjeravanje i u mjesnim uredima i vjerujem da neće biti nikakvih problema da se izbori održe, bez obzira na koji način.

HR: Kako komentirate kritike pojedinih predstavnika nacionalnih manjina da se s kampanjom od strane države krenulo kasno i da nije bila vidljiva u medijima?

Tu je postojao doista jedan problem, jer u proračunu za 2009. godinu, s obzirom da nije bilo zakona, nismo niti mogli predvidjeti sredstva za realizaciju tog zakona. Zakon je usvojen u rujnu prošle godine i mi smo od samog stupanja na snagu zakona otvorili rokove koji su počeli teći. Tek smo početkom prosinca uspjeli dobiti iz proračunske rezerve sredstva kojima bismo platili softver za poseban birački popis, što nam je bilo najznačajnije, zatim kojima bismo osigurali sredstva za središnje izborno povjerenstvo i imali sredstva za kampanju. Nažalost, kampanja je zanatsko-tehnološka stvar koja prvo mora proći natječaj za kuću koja će voditi kampanju, a zatim se kampanja mora uraditi, tako da mi stižemo u posljednjih mjesec dana tu kampanju pojačati i pojavit ćemo se i s televizijskim i radijskim spotovima i na televizijama s nacionalnom frekvencijom i na lokalnim medijima. Pri tome troškove kampanje snosi Ministarstvo. Mi plaćamo iznajmljivanje vremena, kao što smo i izradu spotova platili. Naša je bila ideja, i tako smo i uradili, da za svako postojeće nacionalno vijeće, kao i za nacionalnu manjinu koja će formirati nacionalno vijeće (a to su četiri nove – albanska, slovenska, češka i aškalijska) spot uvijek bude dvojezičan, na srpskom i na jeziku neke nacionalne manjine, pri čemu u doradi produkcije nacionalna vijeća, odnosno nacionalne zajednice, moraju dosnimiti spot na svom jeziku. U posljednjih mjesec dana može se puno toga uraditi, a najznačajnije je zatvoriti poseban birački popis zaključno s 9. ožujkom, a i sve što stigne 9. ožujka bit će uvaženo. 

HR: Druga je primjedba koju su predstavnici pojedinih nacionalnih vijeća upućivali - da nisu dobivena dodatna sredstva za kampanju. Što o tome mislite?

To je primjedba koja ne stoji. Naime, sredstva koja nacionalna vijeća dobivaju generalno su namjenska za sve troškove koje jedno nacionalno vijeće ima. Prema tome, ima nacionalnih vijeća koja su veoma velika, a uopće nisu tražila dodatna sredstva nego su iz postojećih sredstava financirala troškove kampanje, prije svega mislim na nacionalna vijeća Mađara, Slovaka i Bošnjaka. Problem oko financijskih sredstava posvećenih toj kampanji sam već naveo, a postoji i treća stvar, koja je za mene kao ministra veoma delikatna, a to je mjera u kojoj se Ministarstvo treba i može angažirati u kampanji za upis. Jer upis je stvar slobode izbora svakog pojedinca i u političkom smislu uvijek postoji jedna tanka crvena linija koju je lako prijeći, iz promocije slobode u povredu te slobode. Otuda smo imali i oprečne zahtjeve od toga da se financira ta vrsta kampanje i da Ministarstvo angažira ljude koji će ići na terenu od vrata do vrata, pa preko toga da će nacionalno vijeće samostalno odraditi tu vrstu posla. Ja sam uvijek uvažio i razumio želju vodstva svakog nacionalnog vijeća da upišu preko 50 posto ljudi, ali ja se moram držati zakona, a on kaže da svaka nacionalna manjina upisom ili neupisom pokazuje svoju volju. U ovom slučaju nema loših rezultata, nema poraženih, jer se jednostavno jedna nacionalna zajednica opredijelila za ovaj ili onaj način izbora, i vjerujem da će u onom drugom izbornom ciklusu svi biti upisani preko 50 posto.

HR: Postoje mišljenja da je država trebala sama napraviti takve popise?

Bila je početna ideja da postoji inicijalni popis, međutim ono što smo mi pišući zakon mislili, da popis postoji, zapravo ne postoji. Naime, vjerovali smo da popis postoji kod policije, kada se pravi osobna iskaznica, vjerovali smo da policija ima podatak o nečijoj nacionalnoj pripadnosti, pri čemu smo odmah i znali da ne izražava svatko svoju nacionalnu pripadnost, pa i da taj popis nije dovoljan. Međutim, ispostavilo se da policija takav popis nema, da može jedino posredno, a za što nije ovlaštena, zaključivati o nečijoj nacionalnoj pripadnosti temeljem zahtjeva da netko na nekom jeziku, osim srpskog, dobije osobnu iskaznicu. To je vrsta popisa koji ne postoji i te aktivnosti od strane policije nisu mogle biti poduzete.

HR: Pripadnici određenih nacionalnih manjina u Srbiji, gledajući teritorijalno, većim dijelom žive na području AP Vojvodine, a neki na teritoriju uže Srbije. Određuje li to hoće li se za svoje probleme obraćati tijelima u Beogradu ili Novom Sadu?

Ministar sam za ljudska i manjinska prava u Republici Srbiji i sve su mi manjinske zajednice važne i podjednako bitne, gdje god da žive, i važne su mi sa svojim specifičnostima. Točno je da postoje neke nacionalne manjine koje isključivo žive u središnjoj Srbiji, kao i one koje žive samo u Vojvodini, a postoje i one koje su rasute po cijelom teritoriju – tu su najbolji primjer Romi koji su svugdje, ima ih u svakom gradu i imaju svoje i nacionalne i socijalne potrebe i karakteristike. One nacionalne manjine čija su sjedišta nacionalnih vijeća u Vojvodini, imaju taj privilegij da financijska sredstva, pozitivne administrativne mjere koje se prema njima poduzimaju, još dodatno čini Pokrajina Vojvodina. Tako postoji jedan neformalni stav, kao šala, anegdota, da će sva nacionalna vijeća prijaviti sjedište negdje u Vojvodini. Republika Srbija ima obvezu, Ustavom jamči slobode, prava i skrb svim nacionalnim manjinama u Srbiji bez obzira gdje one žive. Ali, uvijek je različito rješavati problem, primjerice, obrazovanja Hrvata ili Mađara koji žive u Vojvodini, ili obrazovanja Bunjevaca, ili obrazovanja Bugara koji žive u istočnoj Srbiji, ali na nama je da izjednačimo kriterije i mjerila i dostignemo onu razinu brige, suradnje i prava koji postoje u Vojvodini. 

HR: Predstavnici manjina izrazili su nezadovoljstvo nepostojanjem komunikacije i suradnje s pojedinim ministarstvima koja su bitna u ostvarivanju kulturne autonomije, najčešće se spominje  Ministarstvo prosvjete, što izravno ima posljedice na kvalitetu obrazovanja primjerice hrvatske manjine. Koji su instrumenti da se zaštite prava zajamčena Ustavom i zakonima? 

Ta vrsta problema vezana uz obrazovanje i Ministarstvo prosvjete nije problem samo kod Hrvata već praktički kod svih nacionalnih zajednica. To su problemi koji traju duže i novi Zakon o obrazovanju je bio jedan od temelja, plus novi Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, da se ti problemi u  normativnom smislu riješe. Drugo, mi smo prije dva tjedna održali sastanak predstavnika svih nacionalnih vijeća sa mnom i s ministrom prosvjete Žarkom Obradovićem, kako bi se svi ti problemi iznijeli i na jednom mjestu zbrojili. Zaključak je bio da formiramo međuministarsku radnu skupinu, što je i učinjeno ovoga tjedna, i da onda te specifične probleme koji su ključni – rješavamo, jer suština svake manjinske samouprave je u obrazovanju. To nije jedino područje, ali je ključno, ono je temelj. S obzirom da znam i karakter i rad ministra Obradovića, vjerujem da smo sada našli modalitet sve to rješavati. Jer, slične probleme imamo i u Vojvodini i u središnjem dijelu Srbije, imaju ih i Hrvati i Bošnjaci i Bugari, i to samo govori kako postoji jedna sustavna pogreška koja mora biti ispravljena i vjerujemo da ćemo na ovaj način to i ispraviti. Svako ustavno ili zakonsko jamstvo ne smije ostati mrtvo slovo na papiru nego Vlada Republike Srbije i ministarstva moraju osigurati nesmetanu primjenu tih odredaba i uživanje prava koja Ustav jamči.

HR: Pravo na obrazovanje je individualno pravo svakoga pripadnika manjine i jamči ga država Srbija, a ne nacionalno-manjinska vijeća na koja je u proteklom razdoblju često prebacivana odgovornost za manjkavosti u obrazovanju. 

Sada imamo novi Zakon koji kaže kako to jesu individualna prava, ali postoji mehanizam koji će kolektivno rješavati to pravo. Imamo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava koje sada za partnera ima nacionalno vijeće i koje u partnerskom odnosu vrši dio ovlasti. Zapravo ova međuresorna skupina ima zadatak napraviti jedan fin i precizan mehanizam koji će nesmetano vršiti tu funkciju bez obzira je li riječ o jednom ili drugom pripadniku nacionalne manjine i bez obzira na to gdje on  živi.

HR: Može li nekome biti uskraćeno pravo na obrazovanje na materinjem jeziku s obzirom na brojnost pripadnika manjine u nekom mjestu? Primjerice, najavljenom racionalizacijom školstva najavljeno je i ukidanje malih odjela.

Racionalizacija školstva, naravno, ne može biti razlog niti mjera kojom će se nešto što Ustav i zakoni Republike Srbije jamče umanjiti, ili jednostavno neće biti kao pravo dostupno pripadnicima nacionalnih manjina u Srbiji. Nalazimo se u krajnje delikatnom položaju. Racionalizaciju je potrebno svugdje uraditi i ona je prilika da se jedan sustav postavi na efikasnijim principima, a ja sam tu da nijedna mjera, u ovom slučaju racionalizacija školstva, ne ugrozi stečena prava i ona prava koja jamče Ustav i Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina.

HR: Prati li se i koliko se ostvaruje ravnomjerna zastupljenost pripadnika manjina u državnoj upravi, policiji, sudstvu...?

To je pitanje koje sam više puta razmatrao s predsjednicima nacionalnih vijeća i često je to pitanje rješavanja kvadrature kruga. Naime, imate jamstvo koje daje Ustav, i imate realan život. Kada govorimo o specijaliziranim državnim službama kakvo su pravosuđe, policija itd., onda možete željeti da tu nacionalnu zastupljenost ispoštujete, ali ne možete umanjiti neke opće kriterije natječaja, a s druge strane često se dešava da, kada primite pripadnika jedne specifične nacionalne manjine kako bi upravo sa svojom nacionalnom zajednicom imao posebnu komunikaciju, onda doživite da se on jednostavno ne želi baviti tim poslovima i zadacima. Imate naravno i problem koji se zove smanjenje administracije, proračunski deficit. Imate i treću stvar, da pripadnici jedne nacionalne zajednice, nije bitno koje nego je bitno da je riječ o primjeru s kojim sam se ja suočavao, žele imati predstavnika u ministarstvu, ali kada čuju na kojoj poziciji može raditi, kada čuju da ništa od tih troškova nije plaćeno, da bi morao doći raditi u Beograd, da je plaća mala, od toga onda naravno i odustanu. Sve ovo što sam rekao naravno ne opravdava i time ne želim one ustavne odredbe o ravnomjernoj zastupljenosti nacionalnih manjina u strukturi državne uprave zanemariti. Najčešće se i možda najbolje ta zastupljenost može primijeniti u lokalnoj samoupravi. S druge strane veoma je bitno da u ključnim institucijama, kao što je pravosuđe, u što je moguće većoj mjeri imate nekoga, ali naravno nikoga ne možete tjerati da studira pravo, završi pravo, položi pravosudni ispit, a s druge strane ne možete natjerati niti državu da po onom starom principu ključa netko bude tu zato što pripada nacionalnoj manjini. Ali, morate bez obzira na sve poštovati i tu zastupljenost, ali to su kriteriji s kojima se još nitko nije bavio. To je, na žalost, problem.

HR: Potreba ravnomjerne zastupljenosti Hrvata u tim tijelima jedan je od zaključaka Međuvladinog mješovitog odbora za manjine Srbije i Hrvatske, a drugi je zaključak da treba osigurati političku reprezentaciju na svim razinama. Postoje li šanse da se ikada ostvari izravna zastupljenost manjina u Srbiji?

Mislim da je Međuvladin mješoviti odbor za manjine između Srbije i Hrvatske jedna od sjajnih stvari koja je u posljednje vrijeme u odnosima između Srbije i Hrvatske učinjena, jer dugo vremena taj odbor nije funkcionirao, a odavno je potpisan bilateralni sporazum. Karakteristika takve vrste rada je da se naglase konkretna pitanja koja je vrlo lako riješiti. Još uvijek nemam informacija što je taj odbor uradilo, bar sa srpske strane, ali kada je riječ o izravnoj zastupljenosti pojedinih nacionalnih manjina, Srbija ima tu vrstu »problema« da ona svakoj nacionalnoj manjini bez obzira na to koliko je brojna, od najmanjih koje broje oko 500 pripadnika, pa do onih najvećih koje broje oko 300.000, jamči isti korpus prava. Politička prava izravne zastupljenosti u parlamentu Republike Srbije ne mogu se jamčiti nekome, a nekome ne, i to je problem, jer Srbija ima taj princip jednak za sve. Druga je stvar što imamo veliku razliku u brojnosti. Neke su nacionalne manjine dovoljno velike da ispune prirodni prag u parlamentu, neke manjine nisu, neke se manjine samostalno snalaze pa imaju svoje političke stranke koje kroz koaliciju s drugim političkim strankama ulaze u parlament, i mislim da je ovo pitanje izravne zastupljenosti pitanje koje nadilazi moje ovlasti i kapacitete, to je stvar države. Pri tome imamo princip jednakih prava za sve manjine, i 28 nacionalnih manjina, pri čemu je nemoguće ne uvažiti brojnost neke nacionalne manjine. Minimum 28 mjesta moralo bi biti izdvojeno u parlamentu za nacionalne manjine, a ako još uvažimo i veličinu manjina to bi moglo ići do broja od 50 mjesta. 

HR: Je li moguće primijeniti princip jednako za sve, na primjer u obrazovanju, s obzirom da su neke manjine izuzetno malobrojne ?

Ista prava se jamče i za Ukrajince, i Mađare, i Bošnjake ili za Grke kojih ima 500 i nešto, svi imaju ista prava, samo je pitanje u ovome trenutku koristi li neka nacionalna zajednica ta prava, što opet ovisi u velikoj mjeri o nacionalnom vijeću.

HR: U novom zakonu postoji odredba prema kojoj se, ukoliko nacionalno vijeće ne zasjeda šest mjeseci, ono raspušta. Od kada se računa tih 6 mjeseci?

Šest mjeseci se može računati po različitoj osnovi, jedna je od izbora, od konstituiranja, ali jednako tako vrijede i za postojeća vijeća. Naime, nakon donošenja zakona rekli smo kako se sve norme primjenjuju i na postojeća nacionalna vijeća jer ona preuzimaju ovlasti i ova se nacionalna vijeća mogu baviti tehničkim pitanjima. Pri tome možete imati u zakonu različite situacije zašto netko ne funkcionira šest mjeseci. Primjerice kod Bunjevačkog nacionalnog vijeća, oni su pali ispod broja, ali nisu predvidjeli svojim statutom kako obnavljati broj. Pravni poredak do donošenja novog zakona je bio takav da je dosta prepuštao samim nacionalnim vijećima da svojim statutima reguliraju svoje unutarnje funkcioniranje. Nema dvojbe da su sva ova nacionalna vijeća u novom zakonodavnom poretku i da se to nefunkcioniranje, naravno, odnosi i na ova i na buduća nacionalna vijeća, ali samo kod Nacionalnog vijeća Bunjevaca je bila ta vrsta problema, za sada.