Arhiv tekstova

Vrijeme je prela i balova. U želji da saznamo kako se nekad išlo na prela, kako se nekad živjelo, otišli smo u Bački Breg – Bereg kod Mande i Matije Periškić znajući da su oni odlični sugovornici koje novinari često posjećuju. Također, oni su među najstarijim članovima HKPD-a »Silvije Strahimir Kranjčević« iz Berega, jedino je od njih u društvu stariji negdašnji seoski crkveni kantor Marko Gorjanac, koji je rođen 1931. godine, dok su Manda i Matija oboje 1933. godište. 

Lijep sunčan dan i snijegom prekriveni bereški sokaci bili su odlične kulise za putovanje u neko drugo vrijeme. Manda i Matija Periškić kažu kako je prije bilo više snijega i nije bilo zime bez njega. Bilo je drukčije, veselije i ljepše nego danas. Pitamo ih zašto sada nije tako, a oni odgovaraju da se nekako brže živi. Svi nekud žure, jure za poslovima, mladi su opterećeni školama, a i broj stanovnika u Beregu se prepolovio u odnosu na vrijeme kada su oni bili mladi. A nekada se sa svih strana sela čula pjesma: u Čokotu, Zemunu, Čepinu, na Širokom sokaku, ma svugdje se pjevalo i svi su bili nasmijani.

 

Bereška prela i divani

 

»S proljeća se šetalo po selu, veselilo se i pjevalo, a igrala se i jedna interesantna igra koja se zvala ‘podvoj’«, započinje priču Matija Periškić.

»To su bila lijepa vremena. Svaka kuća je imala uvučena drvena vrata do sokaka, u kojima je uvijek netko sjedio. Tu se razgovaralo i družilo, bilo je naroda. Najljepše su bile igranke nedjeljom. Svirao je ča Mika Ivošev Kuzma sa svojom bandom, a prvo kolo se nije smjelo propustiti. Cure su u kolu pjevale bećarce, a momci su se gurali između njih«.

Teta Manda nam opisuje kako su se mladi provodili u zimskom periodu.

»Već se za blagdan Svih svetih, ili za Mrtvi dan dogovaralo u kojoj će se kući preko zime praviti prela. Kuća se iznajmi, najveća prostorija se isprazni, a okolo se poredaju stolci. Na prelima, ili divanima, kako smo zvali ova druženja, cure su se zanimale ručnim radovima, štrikanjem i pletenjem, a momci su se kartali. I mi smo im se kadkada znale pridružiti, tako da nije bila rijetkost vidjeti djevojke kako se kartaju s momcima. Bilo su to svakodnevna druženja, a najljepše je bilo nedjeljom. Od kuće bi svatko ponio pomalo od onog što je bilo kod kuće za jelo, a na tu je zabavu dolazio seoski harmonikaš koji nas je veselio, dok bi se navečer zabava organizirala u Domu.«

Nakon prela, koje nije trajalo dugo zbog poslova koji su ih čekali u ponedjeljak ujutro, svi zajedno bi pošli kućama. I tu je bilo svega, kaže teta Manda. Momci su se udvarali curama, a nekada su se oko njih znali i potući. Osobito je bilo lijepo i veselo za poklade, kažu, sve do Čiste srijede, kada se prestajalo sa svakim veseljem, jer je počinjao korizmeni post.

 

Burme od novčića

 

Davne 1952. godine Manda i Matija Periškić su se vjenčali, a 2002. proslavili zlatno vjenčanje s djecom, unucima, praunucima, rodbinom, prijateljima i, naravno, tamburašima. Teta Manda se prisjeća kako joj je jedna žena, koja je davno umrla, rekla dok je još bila djevojka da će se udati za Matiju Periškića, jer se on uvijek stvorio gdje je bila i ona, bio je u kolu pokraj nje, sjedio bi gdje je i ona sjedila. Ta žena je bila u pravu, vjenčali su se i do sada proživjeli 58 godina skladnog braka.  I prosidbe i vjenčanja su se dosta razlikovala od današnjih. Bio je običaj da se budućoj mladoj donese kapara – jabuka na štikanom rupcu na kojem su bile poredane novčanice u krug, na vrhu kojih je bila lijepa mašnica u obliku cvijeta, odnosno »škovrtlja«, kako su ondašnji Šokci tu mašnu zvali. Kada bi svećenik na svetoj misi navještao vjenčanje, običaj je bio da mlada škovrtlju prisloni na grudi, kao znak da joj je budući mladoženja na srcu.

»Ponedjeljkom i srijedom svatove su pravili Šokci, a utorkom Švabi«, kaže teta Manda. »Htjeli smo se vjenčati u srijedu, ali su nam zabranili iz mjesne zajednice, jer je to bilo uoči prvoga svibnja, kada se u selu organizirala bakljada. Mi smo se zbog toga vjenčali u utorak, a čauši su svatove pozivali u petak, kako nije bio običaj kod Šokaca u Beregu«, s ponosom govori teta Manda, dok se čika Matija nadovezuje na priču o njihovu vjenčanju:

»Nisu se kao danas birale burme u zlatarnicama. Nama je burme, odnosno prstene, radio jedan majstor iz Bezdana od najobičnijih novčića. Tako je bilo, nije bilo novca za kupovinu zlata.«

 

Volja i ljubav

 

Vidljivo sretni i zadovoljni Manda i Matija se i danas ne daju. Matija još uvijek ide na folklor, pjeva i pleše dok Manda ne može zbog bolesti, ali je vesela u srcu. Novu su godinu dočekali sami kod kuće, pjevali su stare pjesme. Čika Matija kaže kako je za folklor potrebno imati volju, ali ništa se ne može bez ljubavi.

»Neki mladi na folklor dolaze zato što ih roditelji natjeraju i to se vidi. Oni brzu odu. Ali hvala Bogu, imamo dosta mladih koji to iskreno vole i tu ostaju, tu su našli svoje mjesto. I ja se osjećam mlađe uz njih, a folklor me i održava.«

Ponosni su na svoje dvije kćerke koje žive u Kolutu i u Novom Sadu, na svoje dobre zetove, na četvero unučadi i dvoje praunučadi. Običaj je da se za Uskrs svi okupe kod njih, a ove će godine, kažu, s tavana skinuti drugi, veći stol, jer je ovaj u kuhinji postao premali – što ih posebno veseli.  Pitam ih – hoće li ove godine ići na Šokačko prelo u Dom kulture, a oni u čudu što ih to uopće i pitam jednoglasno odgovaraju: »Pa naravno!«

 Zlatko Gorjanac