Arhiv tekstova

U Srbiji još uvijek značajan broj bačkih Hrvata dvoji ili strahuje od javnog očitovanja svoje pripadnosti, pa se deklariraju kao Bunjevci ili Jugoslaveni, ukazali su sudionici okruglog stola »Kolebanja identiteta među Hrvatima u Vojvodini«, održanog prošlog četvrtka i petka u Subotici.

»Događa se da se članovi iste obitelji različito izjašnjavaju – jedni kao Hrvati, drugi kao samo Bunjevci ili Jugoslaveni, a neki se odbijaju izjasniti o nacionalnoj pripadnosti. Zanima nas zašto je to tako«, rekao je uvodno Stipan Stantić, predsjednik subotičkog ogranka Matice hrvatske. Dodao je kako su organizaciju okruglog stola temeljili i na rezultatima istraživanja što su ga 2005. godine proveli sociolozi dr. Zlatko Šram i mr. Jasminka Dulić, a za potrebe Hrvatskog nacionalnog vijeća. 

 

MANJINE RANJIVE AKO SU MALE

 

»Pokušali smo utvrditi postoje li kod bunjevačkih Hrvata dvije homogene dimenzije etničke svijesti, za što su konstruirane dvije skale. Rezultati su pokazali kako one postoje. Jednu smo definirali kao bunjevačko etničko samoodređenje, a drugu kao hrvatsku nacionalnu samosvijest. Međutim, ustanovili smo kako ove dvije dimenzije etničke svijesti nisu u onoj mjeri suprotstavljene kako bi se očekivalo, imajući u vidu njihovo političko-nacionalno značenje. Naime, kod dijela ispitanika koji su se nacionalno izjasnili samo kao Bunjevci postoji hrvatska nacionalna samosvijest, a i kod onih koji su se izjasnili kao Hrvati postoji bunjevačko etničko samoodređenje«, rekla je, među ostalim, tim povodom mr. Jasminka Dulić.

Otvarajući skup generalna konzulica Republike Hrvatske u Subotici mr. Ljerka Alajbeg istaknula je kako je dobro upoznata s prilikama u hrvatskoj dijaspori diljem svijeta i da je situacija u Vojvodini specifična, napose kada je riječ o Bunjevcima. 

»Ovo je prvi put da sam se susrela sa zajednicom, tj. etnosom koji još uvijek nije u potpunosti definiran između sebe. Ovdje je jedna specifična situacija i ono što se i površno može primijetiti jest da je podvojenost između jednog i drugog korpusa, pa čak i unutar jednog ili drugog, zapravo plod stalne manipulacije ovdašnjim hrvatskim življem od strane svih režima, od Marije Terezije do danas«, navela je Ljerka Alajbeg. 

Dodala je kako je ovakve skupove potrebno održavati upravo u sredinama gdje ovakvi problemi postoje. 

Dijalektologinja iz Zagreba doc. dr. Sanja Vulić istaknula je kako bački Hrvati ne bi imali identitetskih kolebanja da je »hrvatska država bila jaka, samostalna u 19. stoljeću, kada su se u modernom smislu formirale nacije i kada su one obuhvaćale i njezine rubne dijelove. Hrvatska je u to vrijeme jedva imala snage očuvati svoj središnji dio zbog tadašnjih političkih prilika. Uz to, bački Hrvati su bili meta različitih manipulacija, kako u prošlosti tako i u novije vrijeme«, rekla je ona. 

Dopredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić u uvodnoj je riječi sudionicima skupa istaknuo kako nema hrvatskoga kraja i prostora koji nije dao ključni doprinos ustroju hrvatske države. 

»Pa tako i bački Hrvati – Bunjevci, kao i Šokci, dali su u većoj ili manjoj mjeri doprinos stvaranju najvažnijih institucija hrvatske države«, istaknuo je među ostalim Sučić. 

Književnik i povjesničar Đuro Vidmarović rekao je kako su manjine posebno ranjive ako su brojčano male ili arhipelaški locirane. 

»Još prije 40 godina pisali smo tekstove i upozoravali da će subetničke grupe u Mađarskoj, koje su malene i arhipelaški locirane, bez skrbi matične države i većinskog naroda u Mađarskoj – nestati. I doista, danas više nema Hrvata Tota, a kada smo mi to pisali bilo ih je. Nestao je cijeli prsten Hrvata Ilira oko Budimpešte; Dalmatina nema, racki govori još samo nekoliko ljudi, a Bošnjaci oko Pečuha su također pred nestankom, tj. asimilacijom. Mađarska time ništa nije dobila, jer ih ti ljudi nisu mogli ugroziti, niti je Hrvatska imala bilo kakvih ambicija osvajati mađarski teritorij. Ali, nestao je jedan mikrokozmos, jedan kulturološki fenomen, jedna psihologija, znanost, lingvistika.«

 

BOLJE POZNAVATI VLASTITU POVIJEST

 

»U traženju odgovora na zadanu temu moramo bolje poznavati vlastitu povijesnu i kulturnu tradiciju, te nadvladati poluinformiranost, gdjekada realno opasniju od neinformiranosti«, smatra književnik Milovan Miković. »Također, uz puno poštovanje za manifestativnu kulturu obilježenu mahom folklornim značajkama, u reprezentiranju zajednice prije svega je potrebno usredotočiti se na adekvatnu zastupljenost visoke kulture, kao i na rezultate znanstvenog proučavanja svih aspekata postojanja hrvatske zajednice u ovom podneblju.« Miković je ocijenio kako je neophodna rekonstrukcija urbane kulture Hrvata i kako »u tom svjetlu moramo najzad javno artikulirati svoj stav prema teatru i izraditi koncepciju obnove Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici, a također i svoje interese i potrebe glede glazbene i likovne scene...«

Predsjednik ogranka Matice hrvatske u Subotici Stipan Stantić ukazao je kako broj Hrvata i broj upisane djece u hrvatske odjele ni izbliza nije u očekivanom razmjeru: »Nema nastave u svim naseljima gdje je zabilježen veći broj Hrvata, a nastava na hrvatskom odvija se prema dvama modelima: prema prvom su svi predmeti na hrvatskom (ovako je samo u subotičkoj općini), a prema drugom se izučava samo hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Problem niske razine identiteta u nekih Hrvata je uočljiv i pri upisu u škole, gdje izjašnjeni Hrvat upisuje dijete na srpskom nastavnom jeziku. Pri tome je potrebno istaknuti kako se u obitelji ikavica više gotovo uopće ne govori«, rekao je Stantić i dodao, kako čak niti ondje gdje je u naselju većinsko hrvatsko stanovništvo, kao u Sonti primjerice, i gdje se izučava hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, do sada nije bilo zainteresiranih za nastavu na hrvatskom jeziku, te je upozorio kako je zbog toga neophodno što prije izraditi strategiju razvoja obrazovanja na hrvatskom jeziku u Vojvodini, što je zadaća Hrvatskog nacionalnog vijeća i njegovih tijela. 

 

ULOGA NOVOŠTOKAVSKE IKAVICE

 

Mons. dr. Andrija Kopilović je, razmatrajući što čini hrvatski identitet u europskom identitetu, na ovom skupu među ostalim istaknuo: »Identitet Europe je novi humanizam, novo društvo komunikacije u duhu, ali tvorac identiteta je samo cjeloviti čovjek, u kojem se ostvaruje susret vjere i razuma. Iz tih razloga Crkva, dajući doprinos budućnosti, unosi evanđelje u prostor znanosti i kulture, budući da zajedništvo s Bogom donosi milost i smisao života. Uz jezik, kulturu i povijesni hod, hrvatski je identitet, unutar europske zajednice, utemeljen na vrednotama kršćanstva, stoga je teško razmišljati o hrvatskom identitetu, hrvatskoj kulturi i tradiciji a da se nema u vidu upravo ta činjenica o kršćanskim korijenima. Kao što ni civilno društvo, koliko god bilo pojam našeg vremena, ne može apstinirati od tih vrednota koje konstituiraju identitet.«

Govoreći o pitanju identiteta bačkih Hrvata mons. Stjepan Beretić je kazao kako tvrdnja prema kojoj su Bunjevci iz Bačke odlazili u Zagreb kao Bunjevci a vraćali se kao Hrvati ne stoji, već da je hrvatski identitet stjecan prvenstveno u obiteljima. Ukazao je i na povijesne okolnosti  ali i na osobiti mentalitet bunjevačkih Hrvata koji su pridonosili uzmicanju hrvatstva pred snažnijim identitetima na ovim prostorima.

O ulozi novoštokavske ikavice u oblikovanju i očuvanju nacionalnog identiteta bunjevačkih Hrvata u Bačkoj govorio je prof. dr. Marko Samardžija, šef katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskom fakuletu u Zagrebu. 

»Do Prvog svjetskog rata bački su Hrvati živjeli u državi u kojoj je većinski jezik bio mađarski, koji je prema hrvatskom u Abstand odnosu, tj. po svemu su toliko različiti da ih u praksi ‘nitko’ ne brka, tj. ‘svi’ ih razlikuju. Nasuprot tomu, nakon Prvoga svjetskog rata u Kraljevstvu/Kraljevini SHS većinski jezik je postao srpski, koji je s hrvatskim u Ausbau odnosu, tj. u odnosu koji istodobno karakteriziraju podudarnosti, sličnosti i razlike, što otežava razgraničenje ‘našega’ i ‘njihovog’, utoliko više što je službeno postojao samo jedan ‘troplemeni narod’ i što je službeni jezik bio ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’. Kako se uz to počelo ‘dokazivati’ da su Bunjevci zapravo Srbi katoličke vjere ili poseban etnikum, a ne Hrvati, moralo se sve to odraziti i na izbor jezičnoga koda bačkih Bunjevaca«, kazao je među ostalim profesor Samardžija. U današnje vrijeme ikavica se ponovno našla u »komunikacijski stiješnjenu prostoru« kod bunjevačkih Hrvata zbog  nacionalne identifikacije preko hrvatskoga standardnog jezika, istaknuo je dr. Samardžija te poručio, kako za sada ima dva izlaza iz te situacije: jedan je promišljeno uklapanje ikavice kao važne zavičajne osebujnosti u manjinske nastavne sadržaje, dok se s druge strane upravo uz pomoć ikavice mogu relativno lako objasniti veze s većim dijelom hrvatskoga jezičnog i etničkog prostora na temelju činjenice da su većina Hrvata ikavci!

Okrugli stol »Kolebanja identiteta među Hrvatima u Vojvodini« organizirao je ogranak Matice hrvatske u Subotici uz potporu Veleposlanstva RH u Beogradu i Generalnog konzulata RH u Subotici. 

J. S.