Arhiv tekstova

Još uvijek traju poklade. Nisam više mlad, te se nostalgično vraćam u prošlost. Sjećam se ovih zimskih večeri na salašu, pa i u selu. Nije bilo dosadno. Svaku večer smo išli na drugi salaš. Svo susjedstvo. Susret je bio bez vremenskog ograničenja, ugodan i zanimljiv. Kao »dobar čitač« često sam dobivao zadatak da okupljenima pročitam poneku zanimljivu priču, dio knjige ili narodne pjesme. A onda se pričalo... pričalo do kasno u noć. Vjerujem da su ti susreti oplemenjivali ljude, odmarali duše i svakako pojačavali međusobne veze – da se više poštujemo, pomažemo i volimo. A kada dođe tijekom godine kakva nevolja, tko je prvi rođak negoli susjed. Tako je nastala poslovica »prvi rod je susjed«. Sve se to promijenilo. Neka. Možda tako treba biti. Međutim, mentalitet koji odgaja čovjeka ne bi se trebao mijenjati. Komunikacija među ljudima je temeljna dimenzija čovjeka. Ako se ne susrećemo, ako se ne razumijemo, ne možemo pomagati jedni drugima. U ovoj činjenici vidim negdje »tragediju našeg vremena«. Svatko trči ne samo u svojoj stazi – što je naravno – nego trči u drugom pravcu. Umjesto da gradimo iste putove, iste pravce, mi se »razlijećemo« na sve strane, a nitko nema dovoljno vlastite snage da izgradi sam svoj put, a pogotovo da promijeni svijet ili poboljša mentalitet. Za ovu tezu, u želji da napišem ovaj članak, našao sam jednu zgodnu priču.

 

Priče o ljubavi

 

Bijaše jednom neki pripovjedač. Sretan sanjar, živio je siromašno, ali bezbrižno. No vanjski svijet mu se činio sivim, grubim, bezdušnim i nepodnošljivim. Zbog toga je silno trpio.  Jednoga jutra, dok je prolazio trgom obasjanim suncem, dođe mu na pamet ova misao: »A da ljudima počnem pričati priče? Pričao bih im o dobroti i ljubavi, privodeći ih tako postupno sreći. Popeo se na klupu i glasno pripovijedao. Starci, žene i djeca zaustavili bi se načas, poslušali i produžili svojim putem. Znajući da se svijet ne može popraviti u jednom danu, pripovjedač se nije dao obeshrabriti. Sutradan je došao na isto mjesto i vjetru povjerio najnježnije riječi svoga srca. Neki su ga ljudi slušali, no ipak manje nego prethodnoga dana. Bilo je i onih koji su mu se smijali, i onih koji su ga smatrali ludim, ali on je i dalje neumorno pripovijedao. Bio je uporan. Svakodnevno je na trgu rijetkim znatiželjnicima pripovijedao čudesne priče o ljubavi. Kad ni njih više nije bilo, dolazio je i pripovijedao oblacima i užurbanim sjenama prolaznika. No, nije odustajao. Otkrio je da ne zna i ne želi ništa drugo raditi negoli pripovijedati priče, pa čak i onda kad one nikoga ne zanimaju. Pripovijedao je zatvorenih očiju, iz čista zadovoljstva, ne opterećujući se time što ga nitko ne sluša. Ljudi su mirno prolazili pokraj čovjeka zatvorenih očiju. Prolazile su godine. 

 

Ljubim svoje bližnje

 

Jedne zimske večeri, dok je o zalasku sunca pripovijedao jednu od svojih čudesnih priča, osjeti da ga netko vuče za rukav. Otvori oči i ugleda dječaka. Dječak se kreveljio da mu se naruga: »Zar ne vidiš da te nitko ne sluša, nisu te ni dosad slušali, ni ubuduće te neće slušati. Zašto onda gubiš vrijeme?« »Ljubim svoje bližnje!«, odgovori pripovjedač. »Želim ih usrećiti.« »Pa jesu li postali sretniji, glupane?«, ismijavao ga je dječak. »Nisu«, odgovori pripovjedač, odmahujući glavom. »Čemu se onda trudiš?«, upita dječak osjećajući samilost. »Nastavljam pripovijedati, i to ću činiti do smrti. Nekoć sam pripovijedao da promijenim svijet ...« Zašutio je. No lice mu ponovno zasja: »Danas pripovijedam da svijet ne bi mene promijenio.« 

»Bog je došao u naša srca, želi nam pomoći da budemo dobri«, zapisala je jedna djevojčica na satu vjeronauka. Vjeroučiteljica ju je upitala: »A što je s djecom koja Boga ne slušaju?« Djevojčica je širom otvorila oči, a zatim mirno rekla: »On onda opet ponavlja svoje.« Bog i danas, uporno i unatoč svemu, ponavlja svoju priču. 

Kada se radi o vrednotama, priča o njihovoj vrijednosti je neprolazna. Kažu da je ponavljanje majka znanja. Da, ali ne samo ponavljanje izrekom nego nadasve svojim ponašanjem. Poruka koja treba postati sastavnica života, ne može se samo jednom reći. Ona se jednom izriče, ali se životom svjedoči i tako ponavlja dok ne postane »novi mentalitet«. Ja znam da sam nikako, a ni grupa ljudi ne može mijenjati skoro ništa. Može mijenjati sebe i to je vrlo važno. Ali mijenjati mentalitet vrednota možemo samo zajedno. Stoga će Bog još nebrojeno puta ponoviti svoju poruku da budemo jedno i da je to jedini znak ljubavi. »Ostanite u mojoj ljubavi«. Jedini znak po komu će ljudi znati da smo njegovi učenici, jest upravo to.