Arhiv tekstova

Zajednica Cenacolo u Saluzzu (Italija), zahvaljujući utemeljiteljici Elviri Petrozzi, postoji od 1983. godine. U zagrljaju ove zajednice našao se veliki broj ljudi koji su na svom životnom putu, predajući se ovisnosti, iskusili pravi brodolom života. Uz pomoć zajednice, roditelja i samih ovisnika, koji su odlučili vratiti se normalnom životu, danas je veliki broj ovisnika rehabilitiran. 

U prostorijama crkve sv. Jurja u Petrovaradinu, u subotu 30. siječnja održan je susret s članovima zajednice iz Šarengrada. Susretu, koji je predvodio vlč. Ivan Jurić, prisustvovao je veliki broj roditelja čija se djeca nalaze u zajednici, kao i oni čija su djeca vani, te skupina mladića iz Šarengrada, koji su nekad bili dio te zajednice. Zajednica ima svoj program po kome funkcioniraju svi koji joj pristupe, ali da bi se oni mogli oporaviti potrebno je da ih njihovi bližnji prate na tom putu. Velečasni je, obraćajući se nazočnima, rekao kako je danas obiteljski stol prazan. 

»Obitelj se više ne sreće s njim, nema te topline i razgovora, da nam se oči sretnu«, rekao je vlč. Jurić. »Što danas dajemo djeci? Novac. Novac ne može kupiti ljubav. U zajednici se živi istina života, naglašava se duhovni aspekt i zato se moramo sastajati jer pušu različiti vjetrovi. Moramo stalno pratiti našu djecu. Cenacolo je škola života, ovdje se učimo ponovno istinski živjeti, ljubiti i praštati«. On je ukazao na činjenicu da veliki broj ljudi iz Srbije dolazi u zajednicu i traži pomoć, kao i na činjenicu da u Hrvatskoj ima oko 100.000 narkomana. Tijekom susreta nazočni su imali priliku čuti različite ispovijesti onih koji su unutra, kao i onih koji su izvan zajednice. Ovom prilikom smo razgovarali s Antom S., mladićem iz Splita koji je u zajednici 5 i pol godina.

Veliki broj ljudi okrivljuje svoje životne okolnosti za to što su krenuli putem konzumiranja droge. Što je tebe navelo na to?

Nisam imao konkretnih problema. Dolazim iz katoličke obitelji koja je redovito išla u crkvu i gdje sam s 4 godine ministrirao u crkvi. Znao sam i što znači vjera i što znači obitelj. Međutim, živio sam u mjestu 5-6 km od Splita. U osnovnoj školi je sve bilo u redu, ali kada sam došao u Split s 14 godina, u grad koji je tada bio prepun droge, bilo mi je važnije dokazati se pred mangupima u školi nego družiti se s djecom koja su učila. Bio sam pun kompleksa, slabog karaktera, pun strahova s kojima sam živio. Tako je i počelo, prvo sam krao novac od roditelja pa bih umjesto u školi bio u gradu s društvom. S 14 godina sam probao marihuanu i samo tri mjeseca poslije i heroin, a sa 17-18 godina sam prešao na iglu. Tada mi je to već postala potreba. Takvim životom sam živio dosta dugo.

Kada si ušao u zajednicu?

U zajednicu sam ušao 2002. godine u Italiji i tamo sam proveo 15 mjeseci. No, ponovno sam pao. Ipak, nekako sam iznutra osjećao kako mi je mjesto u zajednici. Bio sam u Biogradu, Novigradu i sada sam u Šarengradu već dvije i pol godine. U zajednici nemate potrebu biti netko drugi, lagati, nemate potrebu nekome se dokazivati. Nakon samo mjesec dana boravka to mi je bilo jasno. Ovdje je život satkan od molitve i rada, svaki dan molimo tri krunice, nismo ovisni o pomoći države, grada, bilo koga. Imamo svoje njive, traktore, sami proizvodimo pšenicu, sir, mlijeko, jaja... Sav taj rad nam pomaže da sazrijemo. Kroz odgovornosti koje preuzimamo vidi se kakav je naš karakter i jesmo li spremni mijenjati se. Ovaj put je težak i trnovit, ali to se na početku jasno kaže i momku i obitelji.

Stoji li tvoja obitelj na ovom putu uz tebe?

Oni su znali za moju ovisnost, ali sam ipak uspijevao neko vrijeme razuvjeriti ih različitim pričama. Međutim, mama je znala kako treba pričekati da padnem i zatražim njezinu pomoć da bi se tu nešto uradilo. Skupa smo prošli prvo pripreme koje podrazumijevaju da se fizički očistiš i onda uđeš u zajednicu. Obveza je obitelji biti uz vas i pratiti taj proces ozdravljenja. Danas je subota i isto ovako su i moji roditelji u Splitu na susretu. Svake subote pričaju s ljudima koji su prošli isto ili tek prolaze. Razdoblje od nekih 5 godina, koliko je otprilike potrebno za oporavak, je prošlo, ali ja to više ne gledam tako da što prije prođe, sada shvaćam kako je moje poslanje da ja nekome pomognem, kao što su drugi meni. Samo tako ću moći pomoći sebi, majci, ženi, djeci. Biti u stanju živjeti normalan život.

Želiš li to?

Želim, ali nisam opterećen time. Kada dođe vrijeme, doći će sve stvari na svoje mjesto.

Ankica Jukić-Mandić