Arhiv tekstova

Umjesto trenutka vremena zabilježenog na fotografiji prošlosti, ovoga puta imamo fotos neposredne sadašnjosti ovjekovječen početkom prošloga mjeseca (4. siječnja) na najpoznatijem svjetskom rallyju Dakar u Argentini i Čileu. Glavni »akteri« susreta u kampu nakon odvožene etape za Fiambalu, argentinskom gradu provincije Catamarca (Tinogasta), su Subotičanin Marko Kopunović, sudionik rallyja u ulozi asistenta Gabora Saghmeistera, i Zagrepčanin Dražen Ćurić, natjecatelj vozač Toyote Hilux. Nažalost, zbog kvara na automobilu, Dražen je skupa sa svojim suvozačem Krešimirom Kolegom bio primoran odustati od utrke već nakon III. etape, ali je kao veliki sportaš ostao još nekoliko dana i etapa na najglasovitijem svjetskom rally natjecanju. Zahvaljujući Marku imamo priliku vidjeti ovu ekskluzivnu fotografiju iz njegove privatne kolekcije, ali i saslušati dio o dalekoj i egzotičnoj Latinskoj Americi u kojoj je proveo gotovo tri tjedna.

 

FIAMBALA

 

Do susreta, koji će ovom fotografijom, ali i novinskim tekstom pred vama, ostati zauvijek zabilježen u vremenu buduće prošlosti, došlo je zahvaljujući Markovoj agilnosti i spretnosti da u moru vozila (više od 1.000) pronađe vozače hrvatske posade za čije sudjelovanje je saznao od Saghmeistera, koji je već od prije znao za njih. Susret je bio srdačan, a potom je krenula priča o vožnji, stazi, defektima i svemu što čini sudjelovanje na »Dakaru« toliko jedinstvenim i atraktivnim. Inače, spomenuta etapa do ovog gradića u neposrednoj blizini visoravni Altiplan (koja se  vidi u pozadini fotosa) predstavlja pravo »čistilište« na ovom rallyju, jer je nakon nje od utrke moralo odustati više od 30 automobila i motorkotača. Kao što je već poznato, i jedini predstavnik Srbije Gabor Saghmeister je bio na ivici odustajanja zbog dehidracije, ali ju je i pokraj velikih napora uspio svladati i uspješno okončati »Dakar« na 59. mjestu. Nakon ovog susreta Marko i Dražen su se tijekom sljedećih dana vidjeli još nekoliko puta, razmijenili brojeve telefona i ostali u kontaktu i po povratku iz Argentine i Čilea.

 

ARGENTINA I ČILE    

 

Razgovor s Markom iskoristili smo i za dobivanje nekih korisnih informacija iz argentinske životne svakidašnjice, s kojom se upoznao tijekom boravka u zemlji o kojoj se kod nas, objektivno, vrlo malo zna.

»Boravak na rallyuju ‘Dakar’ prepun je najrazličitijih svakodnevnih kontrasta, počev od stalnih promjena krajolika kroz koje nas je put dug više od 9.000 km vodio do završnog cilja utrke. Noći smo znali prespavati u luksuznim hotelskim smještajima ili, pak, pod otvorenim nebom u vrećama za spavanje. Slično je bilo i s prehranom koja se, ovisno od situacije i prilike, prakticirala u boljim ili gorim ugostiteljskim objektima uz put ili smo, pak, imali jednostavne konzervirane obroke.

Primjerice, prosječan bolji ručak u Argentini košta između 30 do 120 pezosa (100 eura = 560 pezosa), a za svaki obrok je karakteristična uporaba njihove glasovite govedine koja se sprema na stotinu raznovrsnih načina. No, meso je uvijek ukusno, jer njihova goveda pasu kvalitetnu travu i biljke u nepreglednim prostranstvima ove zemlje, pa se to, kako su nam pojasnili domaćini, odražava i na kvalitetu mesa koje je zbilja iznimno ukusno, a dodatnu aromu daju i specijalni preljevi (npr. chimichuri), koje smo imali prilike kušati. Uz dobro jelo ide i dobro vino, a argentinska vina su već odavno poznata izvan granica svoje postojbine, pa iako nisam neki vinski poznavatelj, najradije sam pio crno vino Salentino iz Mendoze (boca je oko 120 pezosa). Tijekom spomenutih 9.000 tisuća kilometara puta, skupa s mojim prijateljima novinarima RTS-a i ‘Sportskog žurnala’, odvozio sam i sam 2000 km u našoj Toyoti Hilux, pa s mog prvog i vjerujem ne i posljednjeg Dakara imam i solidnu odvoženu kilometražu po argentinskim cestama, koje su u većini slučajeva dobre za vožnju. Vozeći se imali smo prilike razgledati okoliš, diviti se ljepotama raznolikih pejzaža nedirnute divljine (izuzev kada je rally), a usput smo imali prilike vidjeti i neke primjerke životinjskog svijeta koji obitava na tim prostorima, poput krda divljih magaraca, stada ljama ili jata flaminga. Sve u svemu, općenito u jednoj riječi, sve je bilo fantastično i doživljaj ‘Dakara’ ostat će zauvijek u mojim najljepšim sjećanjima«.