Arhiv tekstova
Euzebije Fermendžin crkveni upravnik i povjesničar
Euzebije Fermendžin (1845.-1897.) bio je franjevac hrvatsko-madžarsko-austrijske pokrajinske zajednice s imenom sv. Ivana Kapistranskoga, sakupljač i izdavač pisanih izvora iz prošlosti Južnih Slavena, crkveni historičar i redovnički upravnik. Porijeklom je bio Bugarin, kulturom Hrvat, a po znanju srednjoeuropskih jezika građanin Europe. Njegove objav-ljene i neobjavljene zbirke zapisa i dokumenata iz prošlosti Južnih Slavena polazište su za upoznavanje Bugarske, ali ništa manje i za upoznavanje Bosne i Hrvatske.
Franjevac Euzebije Fermendžin obavljao je službu vijećnika vrhovne uprave svoga franjevačkog reda, tzv. generalnog definitora, te je petnaest godina bio predstavnik najvećeg dijela franjevaca Monarhije u toj upravi u Rimu. Fermendžin je tako istodobno bio crkveni upravnik i crkveni povjesničar. Autor ove monografije, svećenik franjevac, Franjo Emanuel Hoško osvjetljava obje ove Fermendžinove životne aktivnosti.
IZVORNO FRANJEVAŠTVO: U prvom dijelu knjige pisac slijedi Fermendžinov život, te prikazuje njegovo djelovanje među hrvatskim i bosanskim franjevcima. Euzebije Fermendžin rodio se 21. rujna 1845. u bugarskoj koloniji u rumunjskom Banatu. Filozofiju je studirao na franjevačkom Sveučilištu u Radni (1863.-1865.), a teologiju je počeo studirati na franjevačkoj Bogoslovnoj školi u Vukovaru (1865.-1866.). Teološko školovanje Fermendžin je zaključio na Teološkom fakultetu u Beču (1865.-1869.), a potom je predavao na filozofskom sveučilištu u Iloku (1869.-1870). Predavao je biblijske predmete Bogoslovnoj školi u Vukovaru (1870.-1875.), a kasnije i studentima u Baji (1878.-1881.). U Baji je jedno vrijeme bio i samostanski starješina, a tamo ga je potkraj 1881. godine zateklo imenovanje za generalnog definitora reda.
S motrišta hrvatske crkvene historiografije Fermendžinovo djelovanje je usko povezano sa suprotstavljanjem pojavi liberalizma, jer iako Fermendžin ne obrazlaže zašto su brojni mladi članovi Provincije usvojili liberalna shvaćanja, očito pretpostavlja da je čitatelju njegovih zapisa poznato da su u Austriji tzv. svibanjski zakoni iz 1868., uspostavili civilni brak, o Crkvi neovisnu školu i slobodan izbor vjeroispovijesti poslije 14. godina života. U Ugarskoj je pak Nagodba vratila obvezatnost liberalnom Ustavu iz 1848. i Katoličkoj crkvi oduzela značaj državne crkve, dok je u Njemačkoj 1875., u jeku tzv. ‘Kulturkampf’, te su dokinute dvije franjevačke provincije, pa Generalna kurija reda prati zbivanja u Habsburškoj Monarhiji i pazi da svojim postupcima ne izazove neželjene reakcije liberala prema provincijama u Monarhiji. Fermendžin je nastojao oko ponovne uspostave redovničkog života po zahtjevima izvornog franjevaštva. Fermendžin je učestvovao u radu komisija koje su doprinijele izradi nove Generalne konstitucije koju je Generalni definitorij odobrio 10. ožujka 1890., a nazvane su po generalu reda Alojziju Canaliju ‘Alojzijevim’ i bile su izraz izvornog franjevaštva. U Generalnim konstitucijama dobila su svoj izraz nastojanja u redu oko »čistog opsluživanja franjevačkog Pravila, samostanske stege, izbjegavanja svijeta i prihvaćanja samoće«, što je opet uključivalo srednjovjekovnu kodifikaciju franjevačkog siromaštva.
FERMENDŽINOVA SURADNJA U »RAZPRAVI«: Drugi dio monografije obrađuje Fermendžinove povijesne dokumente. Počinje poglavljem o djelovanju biskupa fra Jerolima Lučića, nastavlja se predstavljanjem popisa župa u zapadnoj i srednjoj Slavoniji koji je 1660. priredio fra Petar Nikolić, a zatim slijedi poglavlje o liku biskupa fra Nikole Ogramića. Pretposljednje poglavlje osvrće se na Fermendžinovu suradnju u pisanju povijesti o Podunavskim Hrvatima koje je poduzeo biskup Ivan Antunović, dok posljednje poglavlje predstavlja Fermen-džinov leksikon franjevačkih pisaca. Preporoditelj podunavskih Hrvata, biskup Antunović, pisac knjige »Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevacih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, građanskom i gospodarskom« (Beč, 1882.), zahvaljuje u toj knjizi svima koji su mu pomogli u njezinom nastajanju, ali poimenice zahvaljuje samo dvojici: umirovljenom graničarskom pukovniku Ivanu Murgiću i franjevcu Euzebiju Fermendžinu. Kad je završio pisanje »Razprave«, Antunović je tekst dao na čitanje Fermendžinu, ali Antunović je već u predgovoru »Razprave« spomenuo da mu je Fermendžin »blagodarno neizbrojenih podatakah na razpolaganje posudio«, što znači da je njihova suradnja započela još u vrijeme dok je Antunović sabirao građu za svoju knjigu. O Fermendžinovoj suradnji u »Razpravi« Antunovića čitatelji više mogu saznati u sljedećim dijelovima ovoga poglavlja: 1. Antunovićeva knjiga o Bunjevcima i Šokcima 2. Fermendžinovi zahvati u Antunovićev rukopis 3. Fermendžinova suradnja u prikupljanju građe za »Razpravu« i 4. Uloga franjevaca u prošlosti Podunavskih Hrvata.
Monografija o Euzebiju Fermendžinu osvjetljava ovog franjevca kao povjesničara koji je pružio važan doprinos poznavanju prošlosti Bugara i Hrvata, osobito njihove crkvene povijesti, kao i poznavanju opće franjevačke povijesti. Knjigu je objavio Katehetski salezijanski centar iz Zagreba 1997. godine.
