Arhiv tekstova

Bauk zvani knjiga

Posljednja dva desetljeća donijela su brojna znanstveno-tehnološka otkrića koja su u mnogome unaprijedila čovječanstvo, high tech modernizirajući i najjednostavniju komunikaciju (SMS poruke) između ljudi, pretpostavljajujući, sve više, sliku (TV, internet, video mobiteli) pisanoj riječi. Izvori informativne naob-razbe počeli su dolaziti sa zaslona (displaya) ) sve prisutnijih računala, potis-kujući sve više u drugi plan, posve dekadentne, »stranično brojne« knjige. Mladost je, posve logično i za očekivanje, prihvatila pomodni kompromis prividne tehnološke olakšice i povela se maksimom »puta kojim se lakše ide«. Zašto čitati kada se sve to može pogledati?
    Prvo pitanje potencijalnog čitatelja mlađe generacije u svezi knjige koju bi trebao pročitati, bila ona obvezno školsko štivo (u većini slučajeva) ili neobvezna želja za unapređivanjem osobne naobrazbe (drastična manjina slučajeva), gotovo uvijek započinje buntovnom opaskom: »Koliko ima stranica?«. Nekada, ne tako davno, knjige su se dijelile na dobre ili loše, a danas je, na žalost, sve prisutniji gabaritni kriterij prilikom odabira pojedinog štiva. Što tanje i ilustriranije »knjižice« najpopularnije su, kad se već mora nešto oficijelno pročitati, kod naših najmlađih čitatelja. Jer nešto deblja knjiga predstavlja već ozbiljniju moru!
    Glede navedenog i sve prisutnijeg prob-lema u modernom odgajanju djece sve češće se pojavljuje novi oblik praktičnog i efikasnog kažnjavanja dječjeg neposluha. Umjesto nazadnih i nepedagoških fizičko-psihičkih tortura, danas je mnogo učinkovitije zapovjediti djetetu da mora nešto pročitati. Budite uvjereni kako ova metoda iznimno djelotvorno djeluje!
    Netko previše ažuran u želji nepotrebne zaštite kritiziranih malih »nečitača« mogao bi argumentirati poznatim i nadasve objektivnim okolnostima opravdati »nemanje vremena za čitanje«. Istina je da su nam djeca opterećena preglomaznim školskim gradivom, brojnim školskim i izvan školskim obvezama i aktivnostima, da je radni dan prečesto kratak, da bi se postiglo baš sve, ali…
    Današnja djeca uglavnom mehanički uče samo za ocjenu (rigorozni školski sustav ih prisiljava), fond riječi kojima barataju u svakodnevnoj komunikaciji često ne prelazi mizernih 400-500 govornih izraza začinjenih ustaljenim poštapalicama i tuđicama koje su preplavile materinski jezik, a kao rezultat svega navedenog, po-
javljuje se opći nedostatak deskripcije (opisa) i govorne maštovitosti kada se trebaju izraziti u najjednostavnijoj formi. Znakovito pozitivna je akcija iznimno popularnog MTV (Glazbene televizije) koja forsira slogan »Knjige su hrana za mozak«, pokušavajući animirati mlade da povremeno »nahrane« svoje izgladnjele male mozgove barem ponekom pročitanom knjigom.
    Veliki krivci, uz već iskritizirane tehničke substrate, su mahom i roditelji, koji u svojoj koncepciji življenja i prečesto preživljavanja, nemaju vremena, ni želje posvetiti svoje slobodno vrijeme nekoj knjizi. Televizija i samo televizija, uz španjolsko-meksičke sapunice, negativan su primjer brojnoj djeci koja vrlo rijetko mogu vidjeti roditeljske uzore u ulozi aktivnog čitatelja. Tu i tamo novine, mada prema statističkim pokazateljima i to vrlo rijetko, poneka laganija literatura za vrijeme godišnjih odmora i to bi bilo sve u velikoj većini slučajeva.
    Na koncu, možda nije sve tako strašno i još uvijek postoje djeca koja se često i rado druže s knjigama, čitajući ih s uživanjem i bez obzira na broj njihovih stranica. Prema zakonu vjerojatnosti i iskrenoj nadi svih nas vjerojatno postoje, ali ih je premalo. Možda će ih biti više, kada pročitaju ovaj naš tekst, i iz inata budu pročitali koju knjigu, dokazujući kako mi stariji nismo u pravu. Iskreno se nadamo i unaprijed radujemo, povlačeći sve naše kritike!
ČITA LI SE UOPĆE, KOLIKO I ŠTO?: U traganju za odgovorom na gore postav-ljeno pitanje, pošli smo na nekoliko mjesta gdje se naša djeca mogu educirati, nabaviti knjige koje ih interesiraju (ako ih uopće interesiraju). Najprije smo se obratili odgovornima u subotičkoj Gradskoj knjižnici. Uposlenik na odjelu za literaturu Alojz Keršič iznio nam je sljedeće podatke: »U uzrastu od primjerice osmog razreda osmoljetke do dobi od osamnaest godina, puberteta, recimo, jer ovo je odjel za, uvjetno kazano, odrasle čitatelje, imali smo minule, 2003. godine registrirana 852 čitatelja. Ove godine, do prošloga mjeseca, ima ih ravno 370. Je li to mnogo ili malo, procijenite sami, no činjenica kako je u dobakada sam, primjerice ja bio mlad i bio članom knjižnice svatko koga sam znao čitao je ili je bio također njen član.«
    Pitamo – je li tomu uzrok veća zainteresiranost mladih, djece konkretno, za druge medije, TV, video i internet prije svega, naš sugovornik odgovara potvrdno. Pitamo potom koje se knjige, ipak, traže na ovom odjelu. »Iznimno su traženi svi naslovi Tolkina, serijal o Hobitima posebice, a o serijalu knjiga o Harry Potteru da i ne govorim. Ono što mene osobno iznenađuje je da se istodobno traže knjige, ma kakva vrsta literature o suvremenoj glazbi.
    Jaka Prka-Vujević izvijestila nas je kako je minule godine članstvo na Dječjem odjelu Gradske knjižnice u Subotici iznosilo jedva nešto više od dvije stotine čitatelja, ali da je i to neprecizan podatak, jer istu knjigu vjerojatno pročita više djece, od kojih mnogi i nisu redoviti članovi čitaonice. I tu su najtraženiji naslovi serijal o Harry Potteru i Tolkinove knjige, ali mlađi uzrast interesiraju i slikovnice i sve vrste ilustriranih knjiga, posebice one s temama iz prahistorije. »Najviše se, ipak, dakako, traži školska literatura. No, kako ja to u šali volim kazati, pošto se ona čitava da naći na internetu, i to će se sve manje čitati i tražiti. Ali posve ozbiljno, mladi dolaze i odbijaju čitati cjelovita izdanja knjiga. Imate i ona skraćena, znate. I tako, nije rijedak slučaj kada dođe dijete i traži, prim-jerice, ‘Toma Soyera’ od Marka Twaina, ali pita koliko ima stranica, i ako je, primjerice knjiga dulja od pedeset, onda je neće uzeti. Nedavno je netko tražio ‘Zlatarevo zlato’, a ja sam rekla da knjigu imamo, ali, na žalost, nedostaju dva posljednja poglavlja. I dijete je bilo iznimno sretno, umjesto da ne uzme knjigu. Uzelo je knjigu, dakako«, dodaje, pomalo sjetno Jaka Prka-Vujević.
    Na koncu, razgovarali smo i s ravnateljicom Hrvatske čitaonice u Subotici Katarinom Čeliković koja nas je obavijestila, da se u njih najviše traži i čita teološka i vjerska literatura, traga se za literaturom koja obogaćuje duhovnost, ali da je i beletristika iznimno tražena. Tu su, dakako, i nezaobilazna štiva tražena na sva tri mjesta koja smo spomenuli: obvezatna školska lektira, te stručni časopisi, a isto tako i dnevne novine i tjednici, kao i klasici književnosti, primjerice, upravo u Hrvatskoj čitaonici ‘Ana Karenjina’ Lava N. Tolstoja. Premda se svi slažu kako je internet »ubio« knjigu, kao što je svojedobno u hit pop-pjesmi »Video ubio zvijezdu radija«, djeca ipak čitaju. Ne nešto posebice kvalitetno, ali čitaju. Nade, dakle, ipak ima.