Arhiv tekstova

Slomljeno cvijeće

Davno sam negdje čitao o kriterijima procjene stupnja kulture neke zajednice ili osoba. Tako na primjer tamo stoji pravilo da, ako hoćeš saznati stupanj kulture pojedine obitelji, treba pogledati sanitarne prostorije. Ako hoćeš ocijeniti kulturu jednog svećenika, trebaš pogledati ispovjedaonicu ili sakristiju. Ako hoćeš saznati kulturu jednog sela ili grada, prvo pođi na groblje. Groblje je odraz i duha i kulture jednoga mjesta i naroda. Više puta sam primijenio ova načela i još mnoga druga, te se uvjerio u njihovu istinitost.
ZNAKOVI BUDUĆNOSTI: Ovih dana se slavio tradicionalni »Dan žena« – 8. ožujak. Cvijeća, čestitki i darova. Cvijeće. Znak pažnje, poštovanja i ljubavi. A cvijeće u kojekakvim »ambalažama« više je tužno nego lijepo. Ali to je moda pa je lijepo i onima, koji su sigurni da takva ambalaža narušava ljepotu samoga cvijeta.
 Dogodilo se baš ovih dana da sam u obiteljskom krugu slavio obljetnicu smrti svojih roditelja. Kako redovito biva, to je sveta misa, posjet groblju i uz titraj zapaljenih svijeća, cvijeće kao znak ljubavi. Bilo je to prije 8. ožujka. Kada sam drugi dan ponovno došao na groblje – sve je bilo razbacano, a cvijeće počupano i uništeno. Ono što se nije moglo »korisno« ponijeti, to je na licu mjesta polomljeno i pogaženo. Zaboljelo me je srce i potresla se duša. Ako je istina da je groblje odraz naše kulture, onda je ona pala na vrlo niske grane. Nije ovaj puta najvažnija činjenica da se to dogodilo baš meni. Čuo sam već i prije, a znam i od radnika na groblju, da je ta vrsta vandalizma opće poznata u Subotici. Već sam kod sahrane roditelja iskusio posljedice tog vandalizma, jer su oboje preminuli prije 8. ožujka (3. i 5. ožujka) i tada me je boljelo. No, ovaj puta sam se više dao na razmišljanje o toj pojavi. O onima koji to čine, o onima koji takvo cvijeće primaju i ponovno daju u prodaju, pa konačno i o onima koji takvo cvijeće primaju na dar. Svojevrsni organizirani kriminal. Nema velike koristi, ali ipak se »isplati«. Posljedica je tužna. Onom, koji je okitio ljubavlju grobove svojih najbližih, ostaje nemoć i tupa bol. Ne mogu se ljutiti, a još manje proklinjati. Ostaje tiha patnja, ne radi žalosti što nema cvijeća, nego radi spoznaje što je razina kulture tako niska, da se ne poštuje ništa sveto: ni živo ni mrtvo. Bože, ako netko zađe u naša groblja i to sazna, kakvu će sliku ponijeti u duši o nama i našoj zajednici? Ako je to mjerilo kulture, onda je naša kultura slomljena, »raščupana« i prodana. Međutim, ima vrijednosti s kojima se ne može trgovati. Jedna od tih je upravo kultura i kult prema pokojnima. Hoće li ikada doći do svijesti tim i takvim počiniteljima koliku žalost i bol nanose ne samo članovima obitelji, nego daleko više široj zajednici naroda kojem pripadaju, ili barem onih naroda među kojima žive. Sa zebnjom u duši gledam u budućnost, sa strahom da je to samo jedan od znakova naše budućnosti.
NEARGUMENTIRANI OBRAČUNI: Dok tako razmišljam o tom jednom događaju, prolaze mi u svijesti i druge vrste »lomljenja cvijeća« koje su se ovih dana događale. Naime, bilo je nekih značajnih susreta i sjednica ovih dana u našoj zajednici. Donosili su se planovi, izlagali stavovi i »gradila budućnost«. Slušam i razmišljam. Pojedini govornici, interventi nalikuju »lomljenju cvijeća«. Daju se tako neutemeljeni i neargumentirani iskazi. Možda i nije problem samo u tome. Više me zabrinjava što se bez ikakvog utemeljenja i argumenata tako jednostavno »obračunava s ljudima«. Donose se sudovi, prosudbe, osude, a da se uopće ne razmišlja o posljedicama i o činjenici, tko sve to sluša i na osnovu toga donosi stavove ili zaključke. Ostaje otvoreno pitanje – jesu li naši sastanci izgubili svaku mjeru kulture? Jesu li uopće još pristojni? Svakako, dobri nisu. Jer tamo gdje se čovjeka ne uvažava, ne vrednuje i ne daju se argumentirana obrazloženja, ostaje okus gorčine, a počinje vladati neobjektivnost i gospodariti laž. Tako se događa da se veliki dio ljudi od takvih susreta ograđuje, distancira i izbjegava ih. Tim samim izbjegava se i odgovornost i preuzimanje odgovornosti. Ima još jedna kategorija koja zabrinjava. Napadati pod svaku cijenu, svaku inicijativu, ali ne preuzeti na sebe nikakvu odgovornost ili službu, samo zato da se može i dalje ostati u funkciji napadača. I tako se događa, da nakon pojedinih sjednica i susreta ostaje sve nejasno, »razbarušeno« i neodgovorno. Kako vjerovati dalje? U kulturu življenja, a pogotovo suživota. Korizma je. I stoga bih kao završetak ovog razmišljanja citirao prof. Ivana Šaška iz najnovije knjige njegovog Križnog puta, gdje kod prve postaje on razmišlja ovako: »Isus stoji sam pred sudom, pred igrom koju smo nazvali pravdom. Željeli bismo da se brani, da dokaže svoju nedužnost, da učini čudo… Pravednik i nepravednik govore, ali ne razgovaraju. Isus šuti. Optužen ostaje obavijen šutnjom. Njegov život je bio govor. Često je dao odgovor na pitanja koja postavljaju političari, vlastodršci, zakonoznanci… Njegov odgovor je bio njegov život… Isus je došao pobijediti smrt. Nakon mnoštva riječi – šutnja; nakon govora o životu – ponižena nedužnost i spremnost na smrt. Jer je njegova šutnja prostor koji je tako potreban da se u buci posljednji put utjelovi Riječ u životu?«. Čini mi se da je nama kršćanima, ohrabrenima korizmenim vremenom, misliti i ponašati se kao Isus. To je naš najglasniji odgovor i najjači govor, jer se sve ovo oko nas događa i treba našu prisutnost, ali Kristovsku.