Arhiv tekstova
Kako, molim?
NARODU TREBA REĆI
Najveći nacionalni grijeh prethodne Vlade je taj što u protekle tri godine nije učinila gotovo ništa, da Srbima saopći istinu o onome što se zaista događalo od 1990. godine do 2000. godine. Srpski bi narod shvatio što se desilo, kad bi mu odgovorni mediji u dužoj vremenskoj periodi saopćavali dokumente, činjenice i zapise. Vuk Drašković, predsjednik SPO-a, Beta, 6. ožujka 2004.
MISAONA IMENICA
Činjenica je da se proteklih godina nismo smjeli niti izjašnjavati kao Hrvati, već smo bili Bunjevci, Šokci, Jugoslaveni. U protivnom, nikada ne bismo dobili posao. Primjera radi, dešavalo se da oni, koji u prijavi za uposlenje napišu da su Hrvati, posao ne dobiju. Smatram da je Sanader na dobrom putu da integrira Srbe u društveno-politički život Hrvatske. Već na samom početku svoga mandata on je predstavnicima srpske manjine dao sedam mjesta pomoćnika ministra, dok je za nas u Srbiji to samo misaona imenica. Petar Kuntić, predsjednik DSHV-a.
MOĆNI POLUSVIJET
Na ovom području postoji kontinuitet historijskih tragedija. Postoji i kontinuitet mentaliteta: svi su narodi Balkana hajdučki, dinarski, violentni. Imamo dugo usađenu tradiciju: na Kosovu se sve donedavno sačuvala krvna osveta. U nas je tinjala. Međutim, u nas je etnička distanca bila gotovo na minimumu. A najveći zločini organizirani su baš ondje gdje je bila najmanja. Zašto? Naš je seljak povodljiv i neodgovoran, i vrlo ga je lako korumpirati: »Evo ti kuća; što uhvatiš, to je tvoje.« Svaki je rat pljačka. Ali kad pogledate kakvi su se nikogovići na cijelome ovom prostoru domogli materijalne koristi… To će nas razarati do kraja sljedećeg stoljeća. Pa gledajte sve te vodoinstalatere, te legionare, te razbojnike, recidivne kriminalce… Domogli su se tolikih materijalnih dobara i tolike moći… Svetozar Livada, demograf, »Novi list«, 6. ožujka 2004.
ZNA SE KAD JE POČRECITIRANJE U DEN HAAGU
Htjeli su me (odvjetnici haškog optuženika, umirovljenog generala JNA Pavla Strugara) predstaviti kao nacionalističkog skladatelja, no, ja sam rekao da sam pisao samo pjesme koje su se ljudima sviđale. Pitao me da rečem jednu takvu moju »pesmu« koja je nagrađena kao »najratnija pjesma« pa sam je izrecitirao – »Kada zazvone dubrovačka zvona i objave svome puku mir, sveti Vlaho skalat će se s trona pa na Stradun s pukom u đir«. Dodao sam da je Dubrovnik koliko toliko želio živjeti svoj tradicionalni kulturni život, premda dubrovačka zvona nisu zvonila. Sa snimaka netaknute pravoslavne crkve, razbijenih izloga na Stradunu prepunih nedirnutog zlata i drugih vrijednosti pokazao sam da su u Dubrovniku ljudi kulturni i civilizirani. Đelo Jusić, hrvatski skladatelj i osnivač nadaleko poznatih »Dubrovačkih trubadura«, haški svjedok, »Vjesnik«, 7. ožujka 2004.
ŽIVOT BEZ PROBLEMA
Nemam nikakvih problema što sam Hrvatica. Ovdje živim dugo godina i imam potpuno ista prava kao i Srbi. Nikada nisam imala neprijatnosti zbog nacionalne pripadnosti, a slično je i s mojim prijateljima. Bilja Rajković, krojačica iz Pančeva, »Večernje novosti«.
Sve je započelo 90-ih godina od ustoličenja vlasti Slobodana Miloševića. Marionete režima, oličene u Srpskoj radikalnoj stranci, sijale su teror i izbacivale Hrvate iz institucija, oduzimale im kuće u koje su useljavani Srbi iz Hrvatske. Presudna je bila etničko-politička podobnost. Međutim, moram priznati da je u jednom trenutku bila primarna politička podobnost, ali je to važilo i za Srbe. To je dovelo i do pogoršanja odnosa između većinskog i manjinskog naroda. Slažem se s izjavom Ive Sanadera i mislim da Srbija i Crna Gora, ako žele postati dio europske regije, trebaju priznati sva prava nacionalnim manjinama. Jer to će morati uraditi prije ili kasnije. Vrlo ću rado podržati instituciju poštovanja ljudskih i nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj, kao i Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori. Stipan Stipić, zastupnik u Skupštini Vojvodine.
