Arhiv tekstova

Iako se početak pregovora o konačnom statusu Kosova, bar u međunarodnim planovima, još niti ne nazire, priča o njemu se u Beogradu neprestano podgrijava. Povremeno dobija veoma dramatična obilježja kao da će, jel`te, međunarodna vojna i civilna uprava ovog trena napustiti Kosovo, pa je sada dilema tko će ga se prije dočepati. 

Sve je – nakon višegodišnje šutnje, čak i vrlo simptomatične indiferentnosti političkog i državnog vrha Srbije – počelo onoga časa kada je republički premijer Zoran Đinđić shvatio da mu se nizak rejting u ovdašnjoj javnosti neće popraviti angažmanom na socijalnim i ekonomskim pitanjima, koja mu ga upravo i ponajviše obaraju. Budući da je u međuvremenu – što svojom voljom, što stjecajem okolnosti – uspio svog glavnog rivala Koštunicu gurnuti na marginu, premijer je, kao dobar pragmatičar, procijenio da je vrijeme da svome protivniku otme i glavne teme na kojima je lider DS-a stjecao popularnost. 

Tako Đinđić sve manje priča o profitu, privatizaciji, zapošljava-nju, investicijama, boljem životu, a sve više o Haaškom tribunalu, ultimatumima međunarodne zajednice, Republici Srpskoj, ratnoj šteti i, naravno, o Kosovu. I to na način koji je u priličnoj mjeri uznemirio bosanske, hrvatske, kosovske i zapadne političare i obnovio strijepnju da se Srbija – i poslije Miloševića – voljom njenih novih lidera, gura na teren samoizolacije, ksenofobije, čak i nacionalizma. 

Svaka od pomenutih tema, svakako, daje povoda za debatu, pa i polemike, iz prostog razloga što su novostvorene države bivše SFRJ tek izišle iz jednog dugotrajnog i, po svemu, mučnog i tra-gičnog razdoblja. Ono je, nema sumnje, ostavilo duboke tragove i ne tako malo spornih pitanja. No, zadržimo se ovoga puta na Kosovu i pokušajmo odgonetnuti je li stanje na teritoriju ovoga, od rujna1999. godine, međunarodnog protektorata, tako da se oko njega ponovno, zabrinjavajuće, moraju lomiti koplja. 

Objektivno, situacija je takva kakvu je vidi bilo koja od »zainteresiranih« strana. Međunarodna zajednica je učinila tek toliko da sebi povremeno dodjeljuje (ne)utemeljene pohvale, Albanci su relativno zadovoljni, jer im se »konačno Beograd (iako to želi) ne miješa u unutarnje stvari«, mada im je gospodarska i socijalna zbilja više nego poražavajuća. Srbe, pak, poslije razdoblja iz-vjesne griže savjesti zbog Miloševićeva modela discipliniranja kosovskih Albanaca i zločina nad njima, okupira osjećaj da su, na koncu, oni jedini gubitnici: ne samo što se ne mogu vratiti tamo odakle su otišli ili bili protjerani, već i zbog dojma da se na Kosovu, malo po malo, stvaraju institucije još jedne samostalne albanske države na Balkanu. Obje strane (albanska i srpska) smatraju da su donekle zakinute, a samo Kosovo, opet, sve je dalje od pompezno proklamirane multietničnosti i priželjkivane zone si-gurnog povratka i života svih njegovih građana. S druge strane, sve je bliže pretvaranju u »oazu« organiziranog plemenskog kriminala, trgovine oružjem, drogom i bijelim robljem. 

Vratimo se Đinđiću. Njegova računica upravo polazi od tog, manje-više, realnog stanja, ali su mu krajnji ciljevi, u najmanju ruku, diskutabilni. I u beogradskim političkim krugovima su  zatečeni njegovom kosovskom verbalnom ofenzivom, mnogi bi i da je podrže, ali se zaustave kada god se malo dublje pročeprka po premijerovim motivima. Odnosno, njegovoj odluci da, poput nekih »slavnijih« prethodnika, krene stazama populističkog skupljanja političkih poena. Naime, malo tko ovdje osporava tvrdnje da se na Kosovu, bar kad je riječ o položaju srpskog stanovništva, nije mnogo odmaklo i da se ono sve stabilnije uda-ljava od Srbije. Problem nastaje kada se povede rasprava o tome ima li Srbija, odnosno njen politički i državni vrh, pravu i konzistentnu strategiju kako riješiti »problem Kosova«. Političari na vlasti tvrde da je imaju, ali ona nikad nije valjano prezentirana javnosti, pa preostaje vjerovati da je suština te strategije (ili platforme) ono što, uglavnom, solistički izjavljuju Đinđić i, recimo, Nebojša Čović. A, opet, njihova istupanja su promjenljiva poput proljetne klime i najčešće su u dijapazonu od zagovaranja stava iz Rezolucije 1244 VS UN-a, preko anakronog zalaganja kako je Kosovo »neotuđivi dio Srbije«, do najnovijeg koji (posljednjih dana) čak i organizacijski »razvija« staru tezu negdašnjeg »oca nacije« Dobrice Ćosića o podjeli ovog teritorija. 

S druge strane, u srbijanskoj javnosti je uočljiva  nezainteresiranost običnog svijeta za budućnost pokrajine, a nisu za potcjenjivanje niti sve učestalija mišljenja (i mnogih eksperata) da bi Kosovo, s dominantnom albanskom većinom, s kojom je, poslije svega, teško uspostaviti bilo kakav kontakt, bilo preveliki teret za slabašnu i iscrpljenu Srbiju. Podjela Kosova, dakle, ima pristalica, ali taj stav, po pravilu, ide uz strahovanje da bi jedan takav potez, bez potpunog suglasja i angažmana velikih sila, mogao biti povodom za još dublju (možda i ratnu) destabilizaciju ionako rovitog balkanskog prostora.