Arhiv tekstova

Abecede ne postoje radi jednoga slova

Dr. Draško je Ređep jedan od najznačajnijih književnih kritičara u Srbiji danas. U književnom životu je već ravno pedeset godina – od 17. veljače 1954. godine. A još uvijek je svjež, premda već odviše kompetentan. Interesi su mu i nadalje također široki i stalni: književnost, film, sve likovne umjetnosti… Svugdje Draška ima. Naravno, tamo gdje je vrijednoga. On, jednostavno, živi i radi! Rekli bismo riječju – gotovo ovoplaćena renesansnost…

4Nakon pedeset godina aktivnog prisustva u književnom životu, ali i uopće rada u kulturi, čini se da bi se mogla podvući crta…
Smjerate li na pitanje jesam li se sam ostvario! Moram priznati da jesam, i to u smislu da sam pomogao većoj tipološkoj artikulaciji naših književnosti, našeg slikarstva, našeg filma, u oblastima gdje sam djelovao. I odmah ću reći: raznovrsnost je veoma bitna činjenica kulture. Ni jedna jedina abeceda ne postoji samo zbog jednog slova: drugi su nam nephodni.
4No, početak je vjerojatno i u Vas bio vezan još za gimnazijske dane?
Moj prvi kritički objavljeni tekst bio je esej »Ispovesti Jare Ribnikar«, kojim sam pobijedio na natječaju lista »Omladina« od 17. veljače 1954. Urednik je bio Mladen Oljača, i komentirao je veoma pozitivno tekst, napominjući da govori o malo poznatom piscu, to jest o Jari Ribnikar! Treba razumjeti da je Jara tada iza sebe imala samo jednu knjigu pripovijedaka »Devetog dana«, i – pod pseudonimom Dušanka Radak – knjigu poezije »Idu dani noći dani«. No, odmah da dodam, pravi poticaj za moj književni razvoj, tada rumskog maturanta, bio je Lazar Merković i subotička »Rukovet«. Pokrenut 1955. godine odmah je, u nekoliko navrata, objavio niz mojih lirskih zapisa. To je bio poticaj koji ne mogu i ne smijem zaboraviti.
4Bio je to, očito, poticaj koji je brzo rezultirao uspjehom…
Da. Još u ranim šezdesetim, u »Kolu« Matice hrvatske, Saša Vereš je objavio o meni esej kao o ambasadoru hrvatske knjige. Sve mi se čini da je sve što sam i prije i poslije činio u kritici i eseju davalo za pravo dragom Saši, isto Srijemcu, iz Stare Pazove. Naime, kada sada čitam vlastitu bibliografiju, mogu odmah prepoznati nekoliko tisuća stranica napisanih i objavljenih o suvremenim hrvatskim piscima. Kao što se zna, isključivo pišem o autorima koji su mlađi od Antuna Matoša i Isidore Sekulić. I u tom nizu su Krleža, Ujević, Šop, Stanislav Šimić, Cesarić, Krklec, Tadijanović, Kaštelan, Parun, Šoljan, Slamnig, Novak, Horvatić, Balog, Štambuk, Petrak, Mihalić, Slaviček, Pupačić…
4Osim knjiga, bilo je vjerojatno i drugačijeg prijateljavanja s njima?
Imao sam sreću da su u moju kuću, u Ćirpanovu 49, to jest onu istu ulicu kestenova u kojoj je Danilo Kiš preživio 1942. godine fašističku raciju, dolazili i Cesarić, i Tadijanović, i Krklec, i Krleža, i Šoljan, i Horvatić, i Fadil Hadžić, i Mak Dizdar. Pisci izbliza su mi, u neku ruku, pomogli, a unekoliko i odmogli, da bolje sagledam njihove stvaralačke profile.
4Među njima je sigurno bilo i nekoga tko se posebno isticao, nekoga tko je više utjecao na Vas?
Najviše sam naučio od Krleže i njegovog negatorstva, jačeg od svake vjere. Moja disertacija se isto odnosi na njegove poglede i misli o jugoslavenskoj književnosti, ili, kako je točnije kazati, književnosti južnoslavenskih naroda.
4Od kada ste došli u Novi Sad, niste ga napuštali. Pa ipak, iz ovog grada na svakovrsnome rubu imali ste i imate još uvijek veliki utjecaj na književnost uopće na južnoslavenskome prostoru!
Uvijek sam živio u Novom Sadu, i za tih pola stoljeća itekako sam utjecajno osmatrao naše prilike i neprilike, naša nevremena i u hrvatskoj, i u srpskoj, i u makedonskoj, i u bošnjačkoj, i u slovenskoj književnosti. I još šire, kako govore naši glupi političari. Husein Tahmičić je pričao kako je albansku književnost, takoreći ukupnu kosovsku, upoznao u mojoj kući, a Rugova mi je prije deset godina povjerio kako se toleranciji i demokraciji učio upravo u toj istoj mojoj novosadskoj adresi. Žao mi je što neke svoje besjede i usmene intervencije nikad nisu zabilježene. Sada, u tom smislu, RTS priprema dva CD-a s mojim govorima na te teme. No, na žalost, to su samo okrajci, ostaci ostataka, ništa više.
4U stručnim, književno-kritičarskim krugovima slovite za radoznalog čitatelja.
Moj kritičarski credo prije svega je usmjeren u pravcu konkretnih lektira. Kritičar možda i nije ništa drugo do konkretni, bezmjerno radoznali čitatelj. Ja nikako nisam odustao, za razliku od mojih vršnjaka: toliko novih knjiga, a ne zaboravimo da je i svaki autor, kao i svako dijete, nov pogled na svijet.
4Kako se postaje utjecajan književni kritičar?
Nekada, davno, mislio sam da se utjecaj pisca i kritičara osigurava funkcijama koje obnaša. Nije točno, srećom. Sada dobro znam da je bio u pravu Andre Gide koji je govorio da je njegov utjecaj primjetan i veliki upravo stoga što je ljude i poklonike i fanove nagonio da idu svojim, a ne njegovim putem!
4Jesu li gore navedeni pisci ta vertikala o kojoj vrlo često govorite i pišete?
Da, to je jedna od mojih vertikala! Isključivo vjerujem u vertikalnu generaciju. Što ja imam s razredom koji je, kao i ja, derao neku klupu i koji se razmilio po ovom svijetu, bez traga. Ne odlazim na maturantska druženja, svakako da imam solistički sindrom, što bi rekao moj prijatelj Antun Šoljan, »ne možemo svi istu kozu derati«.
4Gdje je Subotica u toj Vašoj vertikali…?
Ne mogu zaboraviti Suboticu: u biblioteci »Osvit«, »Rukovet« je daleke 1971. godine objavila moju knjigu »Sunčanom stranom Vojvodine«, a nekako u isto vrijeme je ondje objavljena i prva i do sada jedina knjiga nezaboravnog hrvatskog liričara Srijema Slavka Mađera »Osamljenosti krvi«, s mojim predgovorom. Objavio sam tridesetak knjiga, ali uz bitnu napomenu da u njima nije čitav Draško Ređep. Imam zamašne planove. Sad mi se pojavljuje knjiga »Rapsodija ništavila« o izuzetnom filmskom redatelju i piscu Aleksandru Petroviću, koji je rođen u Parizu, gdje je i umro, koji je mahom živio u Beogradu, a zapravo cijelim svojim bićem i svim svojim filmovima i knjigama izabrao Vojvodinu kao svoj novi, recimo izabrani, zavičaj. Vojvodina kao mentalitet, tu smo se oduvijek Saša i ja slagali, a ne tek jedino kao zemljopis. I upravo je on u filmovima »Skupljači perja«, »Biće skoro propast sveta«, »Let nad močvarom«, »Dobrović«, »Šumanović«, »Seobe«, kao i »Majstor i Margarita«, snimljenim u Subotici, iskazao specifikum podneblja.
4Pa ipak, nije li u Vašoj vertikali Vojvodina noseća horizontala?
Vojvodina je neprekidno moja tema, i to jednako »Vojvodina stara«, kako i slovi naslov jedne moje sad već stare knjige, kao i profili i sudbine suvremenog lica ove ravnice. Upravo sada izlazi moja knjiga posvećena pejzažima i sokacima i priviđenjima Vojvodine »Ima se«, u kojoj je riječ i o Tavankutu, i o Moroviću, i o Nikincima mojeg djetinjstva. Ne bih da zaboravim kako u međuvremenu izlazi i knjiga mojih eseja »Minuli mrak«, a da je za tisak spremna i moja knjiga »Tadijanović«, posvećena bardu hrvatske književnosti koji mi je netom poslao poster na kome, u Osijeku, predaje svoju pjesmu o majci Ivanu Pavlu Drugom. Sve su ljubavi u vezi.
4U čemu se skrivaju draži Vojvodine?
U kulturnom pluralizmu! Policentrizam Vojvodine je u kulturi uvjet njezinog daljnjeg prosperiteta. Nema dva ista grada, nema kalupa, nema matrice kojom se može definirati prisustvo bar nekoliko generacija na književnom i stvaralačkom turniru koji traje.
4I u tom su policentrizmu i vojvođanski Hrvati. Kakve su, prema Vašem mišljenju, veze među njima?
Vrlo slabe, slučajne i sporadične. Stoga mi je i veoma stalo do stvaranja nove kohezije Hrvata u ovoj državi, koja s vremena na vrijeme mijenja ime. »Hrvatska riječ« je u tome mnogo doprinijela. No, valja u tom smislu još mnogo raditi: mi se ne (pre)poznajemo dovoljno, ne vidimo se karakteristično, ne izdvajamo se po talentu smjelo. Naš skok mora biti onaj iz malenih prilika našeg osamnaestog stoljeća u 21. vijek! Kampanalizam i snena poslijepodneva naših farofa treba osložiti novijim, urbanim asocijacijama. Tko veli da Hrvati nisu i građani?
4A kako Hrvate u Vojvodini vidi matica?
Nezadovoljan sam kako matica hrvatske kulture pazi i vrednuje ono što se piše i stvara u Vojvodini, sa znakom Hrvata. Ili je u pitanju snishodljiv, blagonaklon, zapravo uvredljiv odnos prema siromašnom rođaku iz rasijanja, ili nebriga, ili prezriv odnos, neuspjela zamjena za pljesak folkloru i starini. To dakako jeste problematično, jer vrijeđa i ponizuje!