Arhiv tekstova

Miroslav Krleža, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, dramatičar, urednik časopisnih i enciklopedijskih izdanja, klasik je europske književnosti. Cjelokupni opus Miroslava Krleže stoji u našoj literarnoj stvarnosti kao slučaj bez presedana. Nastavljajući se na najbolje što je hrvatska kultura i književna prošlost dala, asimilirajući vrhunske domete i rezultate domaće tradicije koju nadilazi, Krležino djelo u isti mah znači europeizaciju našeg književnog izraza i dosizanje europskog nivoa. 

Jedna od velikih tema Krležinog djela je seoski i malovaroški život u hrvatskoj provinciji između dva rata, život čiju zapuštenost, tegobu i prazninu iskazuje ekspresionističkim viđenjima. Krležina proza prevladava tradicionalni deskriptivno-narativni moment. U romanu »Povratak Filipa Latinovića« (1923.), Krležin junak se nakon dvadeset i tri godine vraća u svoj stari kraj, gdje ga dočekuju prašnjavi putovi, siromašna zemlja, već strani i prema njemu neprijateljski raspoloženi ljudi. Njegova pobuna prema takvoj stvarnosti je pobuna kroz estetsko, kroz umjetnost.

Krleža u romanu »Povratak Filipa Latinovića« ne rekapitulira zbivanja, već on svojim stilskim postupkom postiže da imamo utisak kako se događaj odvija, da se zbiva jednako pred njim, kao i pred nama. Ogledavši se u svim književnim rodovima i u svim literarnim žanrovima, Krleža i same granice među rodovima čini krajnje krhkim. »Postavite u jednu ravan nekoliko njegovih stihova i vidjet ćete da se ni po čemu ne razlikuju od redova njegove proze. Izaberite jednu njegovu proznu deskripciju, razbijete je u stihove i skoro da ste dobili tipičnu Krležinu pjesmu«, piše među ostalim književni kritičar Petar Džadžić o Krležinom djelu. Čitajući Krležine proze, jasno je kako se u piščevu slučaju radi zapravo o jednoj poetskoj imaginaciji i pjesničkoj viziji svijeta, da je red riječi i pauza, njegova sintaksa u funkciji poetske emocije i kvaliteta. Krležin ritam je poetski ritam. »Ne samo da su neki dijelovi ‘Filipa Latinovića’ poezija u punom opsegu riječi, nego se neki naoko sasvim prozni i ‘prozaični’ fragmenti njegova djela, slijedeći njihov ritam, mogu često rastaviti, transponirati u stihove«, piše o ovome Krležinom romanu književni teoretičar Nina Aleksandrov Pogačnik. 

Filip Latinović je slikar i usamljenik, a stvaranje je jedina svijetla točka u njegovom življenju. Jedina vjera koja u Filipu tinja je vjera u čistoću umjetničke spoznaje, ali iluzije melankoličnog povratnika, date kroz njegovo shvaćanje, koji »svijet umjetničke ljepote« vidi kao pojavu izvučenu iz realnosti tokova života, izoliranu i samostalnu, bit će raspršene, iako Filip moralnim kvalitetom nadvisuje svijet kojemu se suprotstavlja.