Arhiv tekstova

Vojvodina je iznenada postala međunarodno-pravno zanimljiv pojam, a imena pojedinih sremačkih sela sriču se na engleskom i nizozemskom. I to sve samo zato što je stanovnik Zemuna, Vojvođanin vojvoda Šešelj, kupio kartu u jednom pravcu put Haaga. Kraj tog putovanja, ili možda njegov početak, dugo je najavljivana optužnica pisana za lidera Srpske radikalne stranke u kojoj se pominju progoni civila i zločini protiv čovječnosti. U ovom slučaju optužnica je adresirana na čovjeka koji je, koliko jučer, na posljednjim predsjedničkim izborima osvojio gotovo milijun glasova. A ono za što ga Haag tereti dobar dio javnog mnjenja još uvijek naziva hvale vrijednim patriotskim djelom, a ne zločinom.  

 

»Kašike i kašičice«: Vrijeme u kome su u Vojvodini, agresivnim pritiskom »uvjeravani«, građani nesrpske nacionalnosti  napuštali svoje kuće i odlazili spašavati žive glave, obilovalo je »zarđalim kašikama«. Jednom od njih mahao je i vojvoda Vojislav. Danas, demokratski opozicionar Šešelj može reći - i reći će - da je to bila samo jedna mala, majušna, »kašika«. Zarđala, ali ipak samo »kašika«. I nešto nam govori da će to biti temelj njegove povijesne obrane.

Ali danas svi zaboravljaju što je potrebno da se desi, pa da mahanje »zarđalom kašikom« ne izgleda kao sulud i pri tome kažnjiv čin. Potrebna je odgovarajuća klima, a to svakako nije pitanje za meteorologe.

Nešto prije no što će vojvođanski parlament usvojiti, na brzinu sklepan, prijedlog zakona o lustraciji jedna nedužna učiteljica poslije kazališne predstave povela je grupu djece kući. Na njenu nesreću morali su kući autobusom novosadskog gradskog prijevoza. Na njenu nesreću morala se ova žena obraćati djeci na njihovom i njenom maternjem jeziku. A njihov maternji jezik nije bio jezik vozača autobusa. Iritantno, sred »Srpske Atine«. I eto ti razloga da pomenuti vozač izvuče sve svoje većinske argumente i počne grubo vrijeđati učiteljicu pred njenim učenicima. Bila je to također jedna bezazlena mala verbalna „kašika«. Zahrđala doduše, ali ipak samo „kašika«. Ne bi trebalo praviti od muhe slona. Kad netko naškraba nacionalistički grafit, to se okvalificira kao »djelo izoliranog pojedinca«. I opet muha nije slon.

 

Separatisti?: Prošlog tjedna u priopćenju novosadskog odbora DSS-a upozoravalo se na »separatistički stav« koji navodno dolazi iz vrha Kaszinog Saveza vojvođanskih Mađara, a ako se tako nečemu ne stane na put posljedice će biti kobne po »inače dobre međunacionalne odnose u pokrajini«. Riječ je o političkom utuku na komentare koje je SVM uputio na neke formulacije u nacrtu Osnovnog zakona Vojvodine, a koje umjesto tvrde formulacije da je »Vojvodina neotuđivi dio Srbije« predlažu mekšu i historiski precizniju formulaciju iz koje je pridjev »neotuđivi« ispao u korist neutralne sintagme »sastavni dio«.

Ovo je bilo dovoljno da novosadski DSS zaključi: »Stav SVM-a da je neprihvatljiva formulacija u tekstu Nacrta takozvanog Vojvođanskog ustava predstavlja pokušaj novog rasparčavanja države«. Zanimljivo je da slične opservacije o vojvođanskom pitanju i SVM-u ima odavno i vojvođanski SPS. 

Dakle, u Skupštini Vojvodine će krajem mjeseca u raspravi o Nacrtu osnovnog zakona Vojvodine igrati tim patriotskih antiseparatista protiv, po svemu sudeći, nadmoćne separatističke momčadi. Da nije tako ne bi DSS prozivao republičkog premjera Zorana Đinđića i predsjednika Skupštine Vojvodine Nenada Čanka da se ograde od stavova SVM-a . Ako se to ne desi: »Ukoliko gospoda Đinđić i Čanak to ne učine bit će jasno da su sve maske pale i da se otvoreno ide ka stvaranju republike ili države na sjeveru Srbije.«

Matrica po kojoj se separatizam u Vojvodini javi uvijek kad srpski političari imaju problema među sobom datira još od početka prošlog stoljeća, a isto je tako neosporna istina da u toj situaciji, ako se ne znaju čuvati, uvijek stradaju upravo manjine. Danas, nalazimo se u situaciji u kojoj je stranka Vojislava Koštunice postala praktično razvlašteni dio pokojnog DOS-a, a njeno naglo razvijeno stranačko tijelo ostaje gladno vlasti bez mogućnosti da se u skorije vrijeme nasiti. Iz njenog ponašanja u Vojvodini vidimo kakva strategija će se forsirati u sljedećem razdoblju: kritika poteza oficijalnih organa vlasti svim raspoloživim sredstvima, igra narastajućim socijalnim nezadovoljstvom i naravno, nacionalna demagogija. Vojvođanski politički korpus suviše je složeno polje različitih silnica čija ravnoteža se lako može poremetiti. A kad se jednom ravnoteža poremeti, onda obično više desetaka tisuća ljudi nekako preko noći iščezne na ovaj ili onaj način. Zato je razdoblje koje je pred nama vrlo značajna proba političke mudrosti svih aktera ovdašnjeg javnog života. Da nam opet iz mraka ne izroni neka »zarđala kašika«, ili kašikara ne daj bože.