Arhiv tekstova

Davno je odzvonila upitno postavljena fraza koju je izgovorio Poncije Pilat kada se je susreo s Istinom oči u oči: što je to istina? Odjekuje stoljećima i zapljuskuje obale ljudske savjesti, ljudskog društva, pa i cijele civilizacije: što je to istina? 

Filozofi će si kao vrhovno pitanje cijeloga procesa razmišljanja postaviti upravo želju za odgovorom na svu istinu, želju da se izrekne i nauči sva istinu, a ona još uvijek negdje lebdi u zraku od tolikih filozofskih sistema, tolikih teorija i ponuda. I pjesnici će pisati o njoj, zalagati se za nju, ali će ona biti pomalo neobvezatna, jer je to »pjesnička riječ«. Za nju će ginuti heroji, od nje će se bojati kukavice, na nju će se kleti i političari. Što je to istina? Teologija će isto tako željeti prodrijeti u dubine i na svoj način govoriti o toj istini. I oni će biti umorni i često se neće složiti. Ipak, moramo se složiti da je istina objektivna i ipak jedna i jedincata i da se s njome ne može trgovati; ne može je se konačno ukloniti, ne može se igrati jer je neumoljiva objektivna stvarnost pred kojom se treba pokloniti. 

Stoga je istina s jedne strane teret, obveza, put, program, a Učitelj će reći da je istina Osloboditeljica. Dakle, čovječanstvo će se stalno pozivati na istinu i pokušati reći njenu višestranost; svaki će vidjeti samo svoj dio istine i pokušati se služiti njome, ali u svom interesu i tada će istina postati instrumentom i to instrumentom manipulacije pa će biti izdaje, veleizdaje, zataje i tim samim sve više i više otuđenja, robovanja, gorčine. A Učitelj kaže: »Istina će vas osloboditi«. Koja? Jasno, mislimo ovdje ponajprije na onu vječnu, ali ona i nije predmet našega raspravljanja nego prihvaćanja ili odbijanja pa se po njoj ljudi svrstavaju u vjernike i nevjernike. Ali bismo željeli reći da je svaka istina čedo Istine, barem u onom dijelu gdje je (ona) izričaj objektivne stvarnosti. 

Ako želimo o sebi ili oko sebe graditi bolji svijet, onda je vrlo važno ponajprije istinu poznavati. U tom procesu čak je najvažnije spoznati onu istinu o sebi, jer je najčudniji i najopasniji grad sagrađen na »lažnom ja«. Taj svijet koji se gradi na nepoznavanju istine o sebi je do te mjere opasan da uvijek rađa male i velike tirane ili ljude koji svaki puta rečenicu počinju s »ja«. Dakle, poznavati istinu o sebi i svoje mogućnosti je znak zreloga pa onda i sposobnoga čovjeka da, makar i skromno, dade stvarni doprinos drugima. Zatim, vrlo je važno istinu prihvatiti, kako god bila ona neumoljiva, gorka ili slatka, bitno je da je istinita. Prihvaćanje je težak čin volje, ali bitan da čovjek postane odgovoran. Čovjek koji ne prihvaća istinu o sebi nikad neće postati odgovoran. Tako nam je dosta neodgovornih ljudi. Kako bismo voljeli jedan svijet u kome se sastaju iskreni, makar skromni, ali istiniti ljudi. Stoga je onaj grčki filozof u po bijela dana palio svjetlo po trgu Atene tražeći čovjeka. 

Ima puno ljudi, ali malo je pravoga čovjeka. Jer pravi čovjek je istinit. Koji zna istinu, koji prihvaća istinu i koji poradi istine i za istinu biva odgovoran. Takav onda biva slobodan i sposoban osloboditelj. I opet društvo, ovo naše, ako išta u ovom času treba, onda je to čovjek, ali dopustite: istinit čovjek!