Arhiv tekstova
Najdublji bunari u Vojvodini kopali su se u Sonti i u Somboru
U prvoj polovici prošloga stoljeća bunari u Sonti bili su rijetki. Nadničarska sirotinja nije sebi mogla priuštiti vlastite bunare već bi se »skajarilo« desetak, pa često i do dvadesetak kućanstava i onda bi se bunar iskopao na ulici, negdje na sredokraći između najudaljenijih kuća s jedne i s druge strane. Za potrebe kuhanja i pranja sitnijega rublja po vodu su išle gazdarice ili, ukoliko bi ih bilo u kućanstvu, djevojke-udavače. Na pranje krupnijega rublja išlo se masovno nekoliko puta godišnje na Baru, kanale, Jamače, ili na Amstovu jamu. Ukoliko bi po vodu išle žene, ulični bi bunari bili mjesta za razmjenu svih mogućih informacija, svakako i za malo ogovaranja. Odlazak djevojaka po vodu dovodio bi do drugačijih zbivanja. Neznano kako, kada bi udavača krenula na bunar momak, ili momci, bi to nekako doznali pa bi se razgovori poprilično oduljili. Opet neznano kako, majke bi već prije povratka doznale koliko dugo i s kim im je »cura divanila na bunaru«. Ukoliko bi im sugovornik bio »po volje« nije se puno prigovaralo, u protivnom znala je sijevnuti i pokoja »ćuška«. Po vodu su išli i domaćini, ali samo kada je trebalo napojiti stoku. Ukoliko bi se u isto vrijeme na bunaru našla dva domaćina, tu bi se znala i koja »zamotat«, pa i »razvezat divan od paoršaga«. Bunari su kopani na više lokacija »u ataru«. Sonta je bila okružena velikim brojem vinograda, a poznato je koliko vode je potrebno u sezoni prskanja, pa kako bi se izbjegao mukotrpni transport od kuće, opet bi se nekoliko vinogradara skajarilo i iskopalo zajednički bunar. Do prije četrdeset i nekoliko godina, i stoka je tjerana na ispašu na ledine oko sela, pa kada bi bile malo sušnije godine moralo se razmišljati i o napajanju žednih grla. Tako bi se opet zajedničkim sredstvima, bilo novcima, bilo u naturi, isfinanciralo kopanje bunara i izrada pojilišta na pašnjaku. Na fotografiji je prikazan upravo jedan takav bunar s đermom i sa izrađenim velikim drvenim valovom iz kojega je stoka pila vodu. Pokojni bunardžija majstor Fabijan Šokac iskopao je mnoge bunare po Vojvodini, pa i s onu stranu Dunova, a u smiraj njegova života imao sam privilegiju provesti mnoge sate u razgovoru s njim. Uvijek je žalio što su u njegovo vrijeme fotografi bili rijetki i što nema veći broj uspomena poput ove. »Bunare sam kopao po cijeloj Bačkoj, u dobrom dijelu Banata i u Baranji, ali nigdje nije bilo tako dobre vode kakva je bila u Somboru i Sonti. Tu se kopalo i najdublje, čak do 9 metara. Samo da znate kako se u takvim bunarima hladilo vino ili lubenice. Ma, današnji hladnjaci im nisu ravni.« – sjetno mi je pričao majstor Fabijan. »Ova fotografija me podsjeća na događaj iz mojih mlađih dana. Kod mene je tada došlo nekoliko ljudi na razgovor o kopanju bunara na pašnjaku. Novcima se nisu razbacivali, pa smo se dogovorili da im uradim svoj dio posla za jednu utovljenu svinju za zimsko klanje i snabdijevanje mlijekom za godinu dana. Na njihovo zadovoljstvo, bunar sam im iskopao, a oni su sami dopremili i ukopali đeram, skovali drveni »sik« i od debelih i širokih fosni izradili i valov za napajanje stoke. Ja sam im još pomogao u postavljanju i balansiranju đerma, pomišnog stupa, motke i limenog kabla za izvlačenje vode, s užitkom bi mi pričao svoje doživljaje dida-Fabijan. Ovog bunara danas više nema, a ni stoka se više ne tjera na pašu. Među nama nema ni dida Fabijana, sada svoje brojne dogodovštine prepričava anđelima.
