Arhiv tekstova

Dan uoči dugo najavljivanog sastanka republičke i pokrajinske vlade na kojima se raspravljalo o problemima sprovođenja omnimbus zakona, održana je i dvadeseta sjednica pokrajinskog parlamenta. 

U podužem dnevnom redu od 13 točaka najviše političkih kontroverzi izazvale su prve tri, koje su sačinjavale prijedlog dvije deklaracije i jedne zakonske inicijative kojom se predlaže usvajanje zakona o lustraciji. Paket koji bi se popularno mogao nazvati „kako raskrstiti s lošom prošlošću«. A loše prošlosti ovdje je bilo toliko da nije baš najjasnije od kog datume treba početi sa odmjeravanjem. Zakonski prijedlog, koji je u ime Demokratske stranke predložila Gordana Čomić, a na čijem nacrtu je radio Vladimir Vodinelić, predviđa da se odredbe ovog zakona primjenjuju od 23. ožujka 1976. godine od dana kad je usocijalističkoj Jugoslaviji stupio na snagu Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Također, zakonsko rješenje predviđa formiranje Komisije za ispitivanje odgovornosti za kršenje ljudskih prava koja bi vodila postupke, a zakon bi se odnosio na sva lica koja su vršeći javne funkcije kršila ili pomogla da se nesmetano krše ljudska prava.

U skladu s razračunavanjem s avetima prošlosti bila je i rasprava o Deklaraciji o suradnji s Međunarodnim krivičnim tribunalom u Haagu, kojom Vojvodina kao članica Skupštine europskih regija izražava stav o obvezi suradnje s Haaškim tribunalom. Ova deklaracija plod je inicijative sedam nevladinih organizacija, među kojima su Centar za regionalizam i Švedski helsinški odbor, a inicijativu u ime nevladinih organizacija sa skupštinske govornice obrazložio je Dušan Mijić, naglasivši da je najvažniji aspekt ove deklaracije moralni. 

»Većina naših građana još uvijek ima negativan odnos prema tribunalu, vjerujući da se u Haagu sudi samo srpskoj strani. A to naprosto nije točno. U Haagu se sudi počiniocima zločina«, rekao je sa skupštinske govornice Dušan Mijić.

Dan prije skupštinskog zasjedanja u izjavi za Radio 021 predsjednik Centra za regionalizam Aleksandar Popov najavio je sličnu deklaraciju i u crnogorskom parlamentu i pomenu strategiju moralnog pritiska na vlast i na javno mnjenje.

Potreba ovakvog javnog i moralnog pritiska nije bila jasna jedino predstavnicima DSS-a koji su uporno ponavljali da deklaracija nema obvezujuće dejstvo, jer nije zakon, a suradnja s Haagom ionako nije u nadležnosti vojvođanske skupštine. Miroljub Lješnjak, visoki dužnosnik DSS-a, čak je pretpostavio da ovakva deklaracija ima veze sa sada veoma izvjesnim svjedočenjem predsjednika vojvođanske skupštine Nenada 

Čanka pred Haaškim tribunalom, a sve to samo u propagandno-političke svrhe.

Rasprava o ovoj deklaraciji predstavljala je uvod za kritiku Prijedloga zakona o lustraciji koji je, s obzirom da je ponuđen od DS-a, opet bio na meti zastupnika DSS-a kojima se na momente priviđao i premijer srpske vlade Zoran Đinđić. Glavni prigovor DSS-ovih zastupnika, predvođenih Veliborom Radusinovićem, odnosio se na pitanje procedure i mogao bi se sažeti u pitanje »zašto gospođa Čomić, budući da je potpredsjednica Skupštine Srbije, Prijedlog zakona nije stavila izravno u proceduru republičkog parlamenta«? Drugi prigovor koji je izdvojio Miroljub Lješnjak ticao se samog teksta zakona, odnosno njegove nedorječenosti.

Bilo kako bilo, može se reći da su ovi prijedlozi usvojeni nadmoćnom većinom glasova, što svakako i ne treba čuditi s obzirom na odnos političkih snaga. Ali treba reći da su upravo oni koji su iznjedrili prigovor o politikantskim motivima pomenutih inicijativa (DSS) najviše pridonijeli da politikantsko čitanje bude u prvom planu, jer su umjesto kritike nudili fraze i dobru dozu nipodaštavanja skupštine u kojoj zarađuju zastupničku plaću. S druge strane ove deklarativne geste mogu se shvatiti i kao jedino mogući institucionalni odgovor na sve učestalije primjere javno izražene rasne i etničke netolerancije u Vojvodini. Ako se pogleda izvan dnevno-političkih interesa ova gesta najvišeg predstavničkog doma Vojvodine mogla bi dugoročno trasirati ozbiljan politički princip. Ako ipak na kraju ne prevagne želja za političkim marketingom.