Arhiv tekstova

Prije skoro deset godina susreli su se predsjednici Hrvatske i SR Jugoslavije, dr. Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić. Između desetak točaka njihova »dogovora« na temu »Kako rat privesti kraju?« bila je i ona o sporazumnom »humanom preseljenju«. Taj proglas najviših tadašnjih političara u praksi je značio »zeleno svjetlo« za proces koji se u zbilji, na terenu, već dvije godine događao... Na zamjene kuća, tužne kamionske konvoje preko Mađarske, započinjanja »novih života« značilo je to točku na »i«. Hrvatska je te godine i dalje bila raskomadana. Stotine tisuća izbjeglica opsjedale su preostale slobodne gradove. Dalmacija je bila bez struje, dobrim dijelom i bez pitke vode. 

Vlada Nikice Valentića odlučila je uvesti mobilne dizel-elektrane kako bi Dalmacija dobila struju. Masleničko ždrilo zjapilo je prazno, sa srušenim mostom, još okupirano. Sa sjevera se moglo na jug samo zaobilazno. Od Osijeka do Zadra, od Dubrovnika do Siska čovjek na ulici nikad nije bio siguran. Nikad se nije znalo kada će onom na drugoj strani pasti napamet da ispali plotun od 80 ili 120 milimetara, potpraši VBR-ove i tako vam zauvijek prekine čita-nje novina uz prijepodnevnu kavicu na terasi kafića. U takvoj, ranjenoj i raskomadanoj, trećinom okupiranoj zemlji, sigurno nije bilo lako biti Srbin. Već godinama gađani svim mogućim arsenalom bivše JNA, već godinama živući život u kojem nisu sigurni hoće li dočekati sutrašnji dan, susjedi su ih - te domaće hrvatske Srbe, počeli gledati »ispod oka«. 

A i ti su Srbi, i takvih je većina u Hrvatskoj, bili gađani tim istim bombama vojske i paravojski koje su ih, kao, htjele »sloboditi«. No, u strahu su velike oči. I susjedi vas više ne pozdravljaju, nitko s vama ne razgovara. Mnogi su se odlučili za rješenje koje se nudilo: »humano preseljenje«. Je li Hrvatima u Srbiji i Crnoj Gori bilo lakše? Točno, bombe im nisu svakodnevno padale po krovovima. No, kao i svima drugima, stizali su »pozivari«. Zvali su ih i tjerali, neke i otjerali, u rat protiv matične zemlje i naroda. Neki su i izgubili glavu, a neki zdravlje u ratu koji im nije bio ni na kraj pameti. I njih se gledalo »ispod oka« kao potencijalne ili stvarne izdajnike »velike stvari«. Da toga nije bilo, najezdu nula na novčanicama i manjak svega u trgovinama bi zacijelo izdržali. Kao i svi drugi.

No, bilo je drukčije. Sila je stvorila potrebu. Nastale su razne »agencije za promet nekretnina«. Trebalo je čitati »male oglase«. Prvo vi ili netko vaš, preko Mađarske, pogleda kuću onoga drugog. Onda, istim putem, on vašu. Brzina pronalaženja ovisila je i o količini »pod petama«. Onda se sklopi »ugovor o zamjeni«, pa prijavite odlazak - još uvijek vašem - MUP-u. Pa dobijete pečat u »ličnu kartu«: obavezan napustiti zemlju u roku osam dana! Pa nađete kamion, potrpate kauče i požutjele fotografije i - naprijed, u novi život! Preko Mađarske. Začudo, dvije su zemlje bile u ratu, ali »ugovori o zamjeni« su se priznavali. 

Ako ste stigli kao umirovljenik - mirovina je uskoro stigla.

Takvih je umirovljenika u Hrvatskoj oko 6.000. Dakle, Hrvata iz SR Jugoslavije koje je Miloševićeva politika i Ćosićevo »humano preseljenje« potjeralo da u novoj domovini, sad u Virovitici, ili u Bjelovaru, razmišljaju o tome s kim se nisu stigli ili onda nisu smjeli pozdraviti od starih prijatelja u Srijemskoj Mitrovici, Novom Sadu ili Subotici. Čitam nedavno rezultate popisa stanovništva u Srbiji i vidim da je Hrvata 20.000 manje nego li na posljednjem popisu. A, Srbija nije bila u ratu!? Ti umirovljenici još primaju mirovine iz hrvatskog mirovinskog fonda pod stavkom »iz ostalih republika bivše SFRJ«. 

Ovih dana Ministarstvo rada i socijalne skrbi dovršava i posljednje pregovore s jugoslavenskom stranom za primjenu Ugovora o socijalnom osiguranju. Taj su ugovor potpisali još Mate Granić i Milan Milutinović prije skoro šest godina. Uskoro, očito, primjena počinje. Toga se penzići u Hrvatskoj, izbjegli iz Srbije ili Crne Gore, najviše i boje. Jer, »bauštelu« svog života odradili su u zemlji u kojoj je sve četiri puta jeftinije, pa su i mirovine i plaće barem toliko puta manje. 

Počne li im Beograd isplaćivati mirovine, gorka će biti korica njihova crnog kruha! U Jugoslaviji je, pak, piše u priopćenju hrvatskog Ministarstva rada i socijalne skrbi, oko 13.500 umirovljenika koji su svoju životnu »bauštelu« odradili u Hrvatskoj. 

Piše, također i kako će Hrvatska »slučaju da zbroj mirovina iz dviju država bude manji od do sada isplaćivane mirovine, isplaćivati razliku do visine ranije primljene mirovine«. Lijepo. I to je u redu. No, hoće li i Jugoslavija, tj. nova Srbija i Crna Gora, također »isplaćivati razliku do visine sadašnje mirovine« Hrvatima u Hrvatskoj izbjeglima iz Jugoslavije?!? 

U jugoslavenskoj ambasadi u Zagrebu, veleposlanik Milan Simurdić, i u hrvatskom ministarstvu socijalne skrbi tvrde da - hoće! Penzići željno čekaju poštara. Tek s njegovim dolaskom vidjet će je li u pravu koza ili rog.