»Budite uz našu djecu!«

31.03.2023

U ponedjeljak, 3. travnja, počinje upis u prvi razred osnovne škole, kada će se za nastavu na hrvatskom moći opredijeliti 22. generacija učenika koja ima mogućnost školovati se na svom materinjem jeziku. Podsjetimo, cjeloviti program na hrvatskom u osnovnim školama započeo je školske 2002./03. godine nakon što je usvojen Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, kojim se hrvatskoj nacionalnoj zajednici priznao status nacionalne manjine te stvorili uvjeti za otvaranje prvog odjela na hrvatskom jeziku u Srbiji.
Obrazovanje je jedno od četiriju područja za koje je zaduženo Hrvatsko nacionalno vijeće u RS, a osim ove krovne institucije Hrvata u Srbiji, za realiziranje nastave, uvjete školovanja, nastavne i izvannastavne aktivnosti, brinu i pojedine udruge, društva... Među njima je Udruga Naša djeca iz Subotice, osnovana 2006. godine upravo s ciljem promoviranja obrazovanja na hrvatskom jeziku. Jedna od osnivačica, a od kraja 2019. i njezina predsjednica je Željka Vukov s kojom razgovaramo o ciljevima i aktivnostima Udruge, te obrazovanju na hrvatskom jeziku.
► Udruga Naša djeca osnovana je 2006. godine, no ideja o njezinom osnivanju počela se razvijati kod nekolicine roditelja 2002., tj. upravo one godine kada je upisana i prva generacija učenika u nastavu na hrvatskom u Subotici. Kako je izgledao taj četverogodišnji put od nastanka ideje pa do njezinog realiziranja?
Priča o obrazovanju na hrvatskom započela je otvaranjem vrtića na hrvatskom jeziku Marija Petković – Sunčica 2001. godine u Subotici. Upisao se lijep broj djece i to je tada bio prvi vrtić u Srbiji na hrvatskom jeziku u kojem se radilo po programu Marie Montessori, a koji je bio u sklopu samostana, znači i katolički vrtić. Tada sam bila tamo odgojiteljica i vidjela sam oduševljenje roditelja, koji su shvatili da ako imamo vrtić, zašto se njihova djeca ne bi i školovala na hrvatskom. Ta tema oko obrazovanja na hrvatskom jeziku bila je prisutna i u politici naše zajednice. Nekoliko njih se aktiviralo i krenulo u realizaciju ideje o obrazovanju na materinjem i u školama, koja se na koncu i ostvarila. Naravno, ništa ne ide preko noći i to je bio jedan proces, a ideja je potekla od roditelja među kojima su bile i učiteljice i oni su pozivali roditelje, išli od kuće do kuće i objašnjavali kako bi to izgledalo. Tad još nisu postojali ni programi, nije bilo udžbenika na hrvatskom, zapravo nije bilo ničega. Ali postojalo je nešto čega, usudit ću se reći, danas nedostaje, a to je taj elan, ta želja, osjećaj za nacionalnom, vjerskom pripadnošću i uopće za obrazovanjem djece na hrvatskom, tj. materinjem jeziku. Kad se sve to razvilo, krenule su prve generacije, no roditelji, koji su kasnije bili i osnivači Udruge shvatili su da ne mogu puno toga uraditi, tj. ne mogu aplicirati na natječaje, pisati projekte ukoliko nisi registriran te se odlučilo i službeno osnovati udrugu.
► Udruga je osnovana s ciljem promoviranja obrazovanja na hrvatskom jeziku u Srbiji, no tu je još pregršt drugih ciljeva...
Misao vodilja je bila da se pokrene obrazovanje, s tim da je cilj bio raditi i na odgoju djece, na njihovim moralnim vrijednostima, na njegovanju identiteta, da znamo što smo, ali budući da znamo i gdje smo, da moramo znati poštivati druge budući da živimo u višenacionalnoj sredini. Među ciljevima je i njegovanje i očuvanje običaja, kulture, tradicije, razvijanje svijesti o ekologiji i drugim resursima kod djece i roditelja. Naime, Udruga je dugi niz godina, pogotovo na početku, šivala svoju bunjevačku nošnju koja je bila namijenjena manjoj djeci kako bi se mogli uključiti u razne izvannastavne aktivnosti ili neke tradicijske manifestacije. Naravno, tu je i njegovanje vjere i kršćanskih vrijednosti. Udruga je zapravo htjela biti isto što su obitelji, samo jedna veća, šira priča, da budemo tu jedni za druge. Tu bih istaknula rečenicu učiteljice Ane Čavrgov da je kod obrazovanja na hrvatskom u Srbiji bitan »trokut« kojeg čine Crkva – odnosno vjera, škola kao obrazovna ustanova i obitelj koja je polazna osnova za sve. Ako taj trokut funkcionira, onda funkcioniramo i mi kao zajednica. Ciljevi su se tijekom godina širili i nadopunjavali, ali ono što je ostalo svih ovih godina jest obrazovanje. Mi kao udruga nismo mogli puno toga, nismo imali mogućnost, odgovarajućeg kadra, već tek kad je osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće mogle su se pokrenuti neke stvari poput udžbenika, nastavnog osoblja. Zato smo se mi zadržali na onom što je nama dostupno i blisko.
► Na čelu ste Udruge od kraja 2019. godine, ali da spomenemo ona važna imena zaslužna za početak obrazovanja na hrvatskom u Srbiji kao i djelovanje ove udruge tijekom svih ovih godina.
Vodstvo udruge je 2019. preuzela jedna, da tako kažem, mlađa ekipa. Ljudi koji su osnovali ovu udrugu znali su što žele. Bila je to ekipa entuzijasta koji su najčešće radili i bez pohvale, jer nije uvijek bilo razumijevanja, osim jednih za druge. Tako ću navesti samo neka imena, tu je već spomenuta učiteljica Ana Čavrgov, dugogodišnja predsjednica Udruge Nevenka Tumbas i dr. Slaven Bačić, a ubrzo im se pridružio i Mihajlo Mićo Skenderović. Oni su bili pokretači Udruge, odnosno obrazovanja na hrvatskom jeziku. Postavili su temelje obrazovanja, radili s ljudima, objašnjavali im zašto je to dobro, organizirali izvannastavne aktivnosti, brojna putovanja, započeli suradnju s ljudima, udrugama iz Hrvatske, snimali promotivne spotove i filmove, promovirali zapravo ono što mi kao Hrvati u Vojvodini jesmo. Kada su shvatili da ne poznaju roditelje djece koja sada započinju školovanje, da nisu više u toj priči, rekli su da je vrijeme da se povuku, te je tada mlađa ekipa preuzela vodstvo Udruge. Oni su i dalje tu kao velika podrška i ako zatreba i pomoć, ali su željeli Udrugu prepustiti mlađima čija su djeca u nastavi, koji su upoznati sa svime što se tiče nastave i obrazovanja na hrvatskom.
► Imate brojne aktivnosti, neke provodite samostalno, a jedan broj njih u suradnji s HNV-om te s udrugama/društvima koji se također bave obrazovanjem. Čime se isključivo vi bavite?
Ono po čemu smo najviše poznati jesu ljetne škole hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti koje se sada održavaju na Cresu i Prviću, a bilo je godina kad su bile održane i na Zaostrogu, Krku, Velom Lošinju. Prvi put se otišlo na more 2007., i moram spomenuti da je u toj generaciji bilo 27-ero djece i svih 27 obitelji je zajedno išlo na ljetovanje. To su momenti kada se obitelji, djeca zbližavaju, druže, to je ono što je glavni uvjet za naš opstanak. Kada je bila korona, a djeca su navikla na neke aktivnosti i tijekom ljeta, ljetnu školu smo održali u Horgošu, mjestu nadomak Subotice, te smo organizirali razne radionice po uzrastima i u manjim skupinama. Važno je bilo na neki način održati kontinuitet i sačuvati djecu. Iza Udruge stoje i brojni kratki filmovi (o vjeri, tradiciji, moralnim vrijednostima ili vezani za obrazovanje sa svjedočanstvima roditelja čija su djeca u cjelovitoj nastavi na hrvatskom te učitelja/nastavnika koji ju provode), te nekolicina spotova za promociju obrazovanja. Tu su najveći posao odradili Ana Čavrgov i naš dugogodišnji snimatelj Srđan Simijanović. U njima su sudjelovala djeca od vrtićkog uzrasta pa sve do starijih ljudi i mogu reći da smo na njih izuzetno ponosni kao Udruga. Takve promotivne spotove emitiramo i sada kada je u tijeku kampanja za upis u prve razrede osnovne škole, ali smo u tom smislu aktivni mogu reći tijekom cijele godine, kroz razgovor i brojna svjedočanstva. Osim tih filmova radili smo i jedan serijal Priča iz naslonjača gdje smo, u suradnji s učiteljicama, čitali djeci priče ovdašnjih hrvatskih autora u nekom zanimljivom kutku, što je snimljeno također za vrijeme korone i sve je dostupno na našem Youtube kanalu.
► Veliki je broj i aktivnosti koje provodite u suradnji s HNV-om te s Hrvatskim prosvjetnim društvom Bela Gabrić...
Mi kao udruga puno toga ne bismo mogli iznijeti, ali Hrvatsko nacionalno vijeće je tu kao institucija koja brine o svemu što se tiče obrazovanja, a mi smo samo jedan kotač u cijeloj toj priči. S HPD-om Bela Gabrić surađujemo jer nam je isti cilj iako smo mi više fokusirani na vrtićance i osnovnoškolce, tj. na roditelje koji još uvijek umjesto njih odlučuju o obrazovanju. I s HNV-om i sa spomenutim društvom surađujemo kroz razne projekte i brojne događaje. Jedan od njih je svečani prijam prvašića, kada se svi budući školarci iz Subotice i okolnih mjesta okupe na jednom mjestu, upoznaju se, roditelji se druže. Naša udruga ih tada daruje simboličnim darovima, HNV bonom za školski pribor, a osigurava im i udžbenike. Tu je i sjajan program profesionalne orijentacije Gdje poći sutra koji se godinama unazad provodi s HNV-om koji je njegov nositelj. To je program za učenike sedmih razreda osnovne i trećih razreda srednje škole kojima se pomaže u odluci koju bi srednju školu ili fakultet mogli upisati. Putem projekata smo prije nekoliko godina za vrtiće na hrvatskom jeziku osigurali Orffov instrumentarij i Montessori zvona. Ima i onih koji su u planu u narednom periodu sve u cilju da uljepšamo i olakšamo rad našoj djeci. To je ujedno i našim sjajnim odgojiteljima, učiteljima i nastavnicima dodatni poticaj da još više daju, a i dobiju od djece. Što se tiče rada Udruge, istaknula bih da su svi koji su angažirani u njoj negdje drugdje zaposleni, a ovdje se daju isključivo zbog dobrobiti naše djece, a ne nekakvog osobnog interesa ili materijalne dobiti. Svi oni osjećaju potrebu i želju za to, doživljaju svog angažman isključivo kao doprinos i pomoć svojoj zajednici.
► Za ovih 21 godinu otkako u Vojvodini postoji nastava na hrvatskom jeziku, te 17 godina djelovanja Udruge Naša djeca, mijenjao se broj učenika u ovoj nastavi (nekad je bio veći, nekad manji), iz godine u godinu su se poboljšavali uvjeti za njezino realiziranje (tu prije svega mislim na udžbenike, ali i na nastavno osoblje), povećavao se broj raznih pogodnosti. Koji je, po Vama, u svemu tome značaj HNV-a, Udruge Naša djeca, HPD-a Bela Gabrić? Gdje bismo bili danas, kada je obrazovanje na hrvatskom jeziku u pitanju, da nije bilo vas?
Mislim da se ništa od svega ovoga ne bi realiziralo, ostalo bi sve samo na želji. Hrvatsko nacionalno vijeće i Odbor za obrazovanje su u proteklim godinama puno toga uradili po pitanju obrazovanja. U početku je bilo teško bez udžbenika, ali su se učiteljice snalazile. Koristile su udžbenike iz Hrvatske, kopirale su razne materijale i zaista su se sjajno snašle u svemu tome. Sada kada su udžbenici tu, to je sasvim neka druga priča, radi se po planu i programu koji je u Srbiji, svi udžbenici su prevedeni, a zasluge za sve to idu HNV-u. Mi smo tu više kao potpora i za provođenje dodatnih aktivnosti vezanih za obrazovanje. Konkretno, mislim na razgovor s roditeljima, rad s djecom i promociju obrazovanja. Nekako smo uvijek, a tako je i danas, naglasak stavljali na informiranje roditelja i širenje informacija. U nastavi na hrvatskom u osnovnim školama ima oko 250 učenika, a isto toliko i u srednjim. Učenici iz ovih odjela postižu izvanredne uspjehe na raznih natjecanjima i to prije svega jer se u odjelima može raditi, to je ona prednost malobrojnih odjela, učitelji/nastavnici se mogu više posvetiti pojedinačno svakom učeniku, upoznati ga i prepoznati što je to što mu leži i u što treba ulagati. Također, i atmosfera tijekom nastave je sasvim drukčija, a tu se vraćam na taj odgoj koji dijete nosi iz kuće, iz crkve. Ako danas pogledamo stanje u obrazovanju, vidimo da na relaciji učenik-nastavnik nema poštovanja, razumijevanja, tolerancije. U hrvatskim odjelima se još uvijek zna tko je učitelj/nastavnik i nadam se da će tako ostati i dalje. Kada je u pitanju broj učenika u odjelima, moram spomenuti kako je prošle godine jedan tata izjavio kako mu je motivacija za to da upiše dijete u hrvatski odjel bila upravo to što što nastavu na hrvatskom jeziku smatra elitnom školom, gdje se u inozemstvu za tako što plaća da se s tobom posebno radi. On to ovdje ne samo da dobiva besplatno nego još ima i razne pogodnosti tijekom školovanja svog djeteta.
► Za upis djeteta u nastavu na materinjem jeziku, u ovom slučaju hrvatskom, glavnu ulogu i odgovornost nose roditelji. Kod onih koji su odgojeni u vjerskom duhu, koji potječu iz obitelji gdje se oduvijek znalo i tako se i odgajalo svoju djecu da su pripadnici hrvatskog naroda i da im je Hrvatska matična domovina, sigurna sam da nema dvojbe oko toga upisati li svoje dijete u hrvatski odjel. Međutim, ima mnogo onih koji jesu katolici, koji su se oduvijek deklarirali kao Hrvati, ali te dvojbe ipak ima, a ima čak i izričite odluke da svoje dijete ne upišu u hrvatske odjele. Može li se na to utjecati? Ima li uopće načina da se promijeni mišljenje tih roditelja?
Mislim da nema načina promijeniti mišljenje i zapravo nama i nije cilj nekom promijeniti mišljenje i njegove stavove. Nama je cilj da informacija o obrazovanju na hrvatskom dođe do svakog roditelja, a na roditeljima je odluka. Vrhunac kampanje traje od početka godine pa do kraja upisa, 31. svibnja, i u ovom periodu imamo roditeljske sastanke u okolnim selima, župama, KUD-ovima. Kad idemo na njih, uvijek se zapitamo što više govoriti, a da već nije rečeno nebrojeno puta? Treba li nekoga uvjeravati da je to dobro, ako već sam roditelj nije svjestan toga? A onda kad dođemo na roditeljski, tamo 70 posto novih lica, roditelji koje ne poznajemo, koji nemaju informacije o detaljima koji se tiču obrazovanja na hrvatskom, jer se jednostavno do tada nisu za to zanimali, a sada žele čuti sve. Tada zapravo vidim koliko je to važno, jer mislimo da svih ovih 20 godina pričamo istu priču, ali generacije se smjenjuju, roditelji su novi. Roditelj koji prvi put upisuje dijete u školu, on zaista puno toga ne zna i zato su jako važni ti roditeljski sastanci. Nedavno smo imali jedan na kom je bio izuzetno lijep odziv roditelja i jedno od pitanja upućenih njima je bilo oko čega dvoje kada je u pitanju upis djeteta u hrvatski odjel. Na to je jedna mama odgovorila kako zapravo ni sama ne zna zašto toliko razmišlja o tome, ali nakon ovih informacija koje je sada dobila, više naginje ka hrvatskom nego ka srpskom odjelu jer puno toga nije znala. Tada smo shvatili da je jako važno da sve informacije dođu do roditelja. Činjenica je da je u seoskim školama u Đurđinu, Maloj Bosni i Tavankutu, gdje se odvija nastava na hrvatskom, jako veliki utjecaj okoline. Važno je što će reći susjed, ali to su stvari koje ljudi moraju sami sa sobom raščistiti. Ako znaš što si, tko si, ako vidiš da je to dobro, uradi po svom nahođenju, osjećaju. Također, tu su nacionalno mješoviti brakovi i tu volim reći da se zarad mira u obitelji i sloge u braku, trebaju složiti oba roditelja, ne treba vršiti pritisak. Kao novinarka već 19 godina pratim i obrazovanje i nikad nisam dobila konkretan odgovor na pitanje zašto ne upisati dijete u nastavu na hrvatskom.
► Tome u prilog svakako ide činjenica da se, pretpostavljam, nijedan od tih roditelja koji su dvojili prilikom upisa, nije pokajao nakon što je njihovo dijete završilo školovanje na hrvatskom. Kao i to da je bilo dosta slučajeva da su se djeca iz srpskih prepisivala u hrvatske odjele, dok obrnutih slučajeva gotovo da nije bilo.
Nijedan roditelj se nije pokajao, naprotiv, dolazili su i zahvaljivali se što smo im svojedobno ukazali na prednosti nastave na hrvatskom. Za ovih 21 godinu znam samo za dva slučaja da su se iz hrvatskog odjela prepisali u srpski i to je bilo zbog preseljenja, a mnogo ih je koji su prešli u hrvatski. Bilo je i slučajeva da su u nižim razredima išli u srpski, a potom prešli u hrvatski odjel zbog društva, odnosno zbog činjenice da su shvatili da tamo pripadaju. Još bolji primjer je da su djeca cijelu osnovnu školu pohađali nastavu na srpskom, a prilikom upisa u srednju, kada su oni odlučivali, opredijelili su se za odjel na hrvatskom. Upravo one izvannastavne aktivnosti, profesionalna orijentacija i dr. bili su poticaj djeci da žele biti tamo gdje pripadaju. Sve je to nama dokaz da radimo pravu stvar.
► Majka ste četvero djece koja se sva školuju na hrvatskom jeziku – od vrtića pa do srednje škole trenutno, svojedobno ste radili u vrtiću u kojem se odgoj odvijao na hrvatskom, dugogodišnja ste urednica podlistka za djecu Hrcko u okviru tjednika Hrvatska riječ, čuvarica ste i njegovateljica običaja i tradicije bunjevačkih Hrvata otkako znate za sebe, budući da ste tako odgojeni, a sve to prenosite i na svoju djecu. Prava ste osoba za pitanje na koncu – zbog čega je važno upisati svoje dijete u nastavu na hrvatskom jeziku?
Prije svega želim najbolje sa svoju djecu. Važno je zato što znamo što smo i tko, znamo gdje pripadamo. Želim da odrastaju u zdravoj sredini gdje se mogu družiti, gdje mogu biti ono što jesu, da se ne moraju sramiti ni naše bunjevačke ikavice, niti svoje vjere, ni toga da igraju folklor... Ujedno vidim koliko se i na koji način radi s djecom i znam da će ovdje dobiti najbolje obrazovanje. Da će se s njima raditi i na onome čemu kao roditelj težim, a to je da ih jednog dana izvedemo na životni put kao odgovorne i moralne ljude. Znam da će sve to dobiti i tijekom nastavnih i izvannastavnih aktivnosti. Važno je da rastu zajedno, da jačaju zajedništvo, jer zapravo oni su budućnost naše zajednice. Možda je sve već milijun puta rečeno, a vidljivo će tek biti. Krajnja poruka i moto ovogodišnje kampanje za upis je »Složite kockice u odgoju vaše djece«, a ja volim dodati i – budite uz našu djecu!