Arhiv tekstova

Od većinskog stanovništva do zajednice koja izumire

Kaćmar je mjesto u jugozapadnom dijelu Mađarske koje se 1711. godine spominje kao hrvatsko naselje, a polovicom XVIII. stoljeća svi stanovnici bili su bunjevački Hrvati. Oni su i 1736. godine izgradili prvu crkvu, posvećenu sv. Jakovu Starijem. Nijemci se u Kaćmar doseljavaju od 1786. godine, ali su bunjevački Hrvati i dalje bili većinsko stanovništvo, no već sredinom XIX. stoljeća Nijemci su činili polovicu stanovništva.
Prema podacima iz 1941. godine Nijemci su u Kaćmaru bili većinski narod, Mađara je bilo 24 posto, a bunjevačkih Hrvata skoro 27 posto. Nijemci su protjerani nakon Drugog svjetskog rata, a u narednim desetljećima rastao je broj mađarskog stanovništva, dok je zajednica bunjevačkih Hrvata postajala sve malobrojnija. Prema popisu iz 2011. godine bunjevačkih Hrvata u Kaćmaru je bilo 180. To su posljednji službeni podaci, jer je popis stanovništva u Mađarskoj bio listopada prošle godine, a rezultati još nisu objavljeni.
Od 1994. godine Hrvati u Kaćmaru imaju Hrvatsku manjinsku samoupravu. 

Umjesto bunjevačke škole samo sati hrvatskog

Zajednica bunjevačkih Hrvata u Kaćmaru danas je malobrojna, hrvatski jezik i ikavicu danas govore još samo stariji mještani. Bunjevačka škola radila je do 1971. godine. Kada je škola zatvorena, a učenici prebačeni u mađarsku školu, u bunjevačkoj školi bilo je oko 80 đaka. Sada se nastava održava u jednoj školi, a učenici imaju mogućnost pohađati hrvatski jezik pet puta tjedno.
»Bunjevački Hrvati su uglavnom živjeli u dijelu koji se zove Senta. Ja tamo i dalje živim, imamo i naše groblje. Malo nas je ostalo, a koliko nas ima pokazat će rezultati ovog popisa. Bunjevačku ikavicu naučila sam u svojoj obitelji, jer su naši stari tako govorili, poslije sam ovdje u Kaćmaru išla u bunjevačku školu, pa kasnije u gimnaziju na hrvatsko-srpskom jeziku u Budimpešti. Hrvatski govori jedna od mojih kćeri, koja je završila gimnaziju na hrvatskom u Pečuhu i koja je studirala u Zagrebu, gdje je i ostala. Ostali su učili hrvatski jezik kao predmet u školi«, kaže Teza Balažić, predsjednica Hrvatske samouprave u Kaćmaru, koja ima tri zastupnika u lokalnoj samoupravi.
Anica Matoš nastavnica je hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Kaćmaru. 
»Imamo pet sati hrvatskog jezika, i držim uz to jedan sat plesa i tu učimo bunjevačke igre. Težak je to posao, jer učenici uglavnom slabo govore svoj materinski jezik«, kaže Anica Matoš.
»U vrtiću imamo posebnu grupu djece na hrvatskom jeziku i ima ih dvadesetak i s njima tjedno radim po dva sata. Nitko od djece ne govori hrvatski, nisu naučili u svojim obiteljima«, kaže Margita Išpanović Tupčija koja se nakon odlaska u mirovu, a radila je u školi, prihvatila posla odgojiteljice u vrtiću.
Joso Vujić radi kao bilježnik u lokalnoj samoupravi u Kaćmaru i dobro govori hrvatski jezik. Kaže, dok nije pošao u školu nije ni govorio mađarski. 
»Tako je bilo u našoj kući, ali ja imam dva sina i nismo ih naučili našu bunjevačku ikavicu. Stariji sin mi sada prigovara što ga nismo naučili«, kaže Vujić. 
Na pitanje kako bunjevački Hrvati u Kaćmaru, koji još znaju svoj jezik razgovaraju kada se sretnu na ulici odgovara: »Na mađarskom«.
Jezik se gubi, ali se bunjevački Hrvati u Kaćmaru trude očuvati običaje, nošnju. O tragu Hrvata u ovom mjestu svjedoče imena ulica koja su i na hrvatskom, natpis na školi i na hrvatskom jeziku, zgrada nekadašnje Bunjevačke škole, natpis na zgradi općine na kome piše: »U spomen 300. obljetnice doseljavanja bunjevačkih Hrvata. 1987. stanovništvo sela Kaćmar«, te križevi koje su obnovili kaćmarski Hrvati.

Podijeljena crkva

U povijesti Kaćmara ostalo je zabilježeno kako je katolička crkva nekada bila podijeljena na njemački i hrvatski dio. Iako je ograda koja je razdvajala vjernike odavno uklonjena, bunjevački Hrvati i danas misu prate iz desnog dijela crkve. 
»Nekada je ova crkva bila manja nego što je danas, pa je nakon doseljavanja Nijemaca bila mala za sve vjernike. Nijemci se nisu htjeli miješati s nama, jer su naši ljudi uglavnom živjeli po salašima, dolazili su u blatnjavoj obući. Nije im se to sviđalo, pa je prvo crkva proširena, onda su od biskupa tražili posebni dio crkve, tako da su svoj dio imali Nijemci, a svoj Hrvati. Ograda je uklonjena poslije Drugog svjetskog rata, ali do prija četiri-pet godina još je važilo da svatko sprema svoju stranu crkve«, kaže Teza Balažević.
»Mise na hrvatskom jeziku nekada su bile redovite. Bilo je tako da je jedan mjesec bio mađarski, jedan hrvatski, jedan njemački. Ako je mjesec bio bunjevački, velika misa bila je naša, a mala mađarska i njemačka i tako se to mijenjalo. U Kaćmaru sada nema župnika već nam dolazi iz susjednog Madaraša i mjesečno imamo pet misa«, kaže Teza Balažević. 
Mise na hrvatskom su samo kada dođe svećenik koji govori hrvatski jezik. Razlog je to što od Božića i Nove godine u Kaćmaru nije bilo mise na hrvatskom jeziku.
Zanimljiv je podatak da je u Kaćmaru, koji je sada mjesto s većinskim mađarskim stanovništvom, prva misa na mađarskom jeziku bila tek 1946. godine. 

Z. V.