Arhiv tekstova

Od 10 ovaca do stada od 150 grla

Kada je Mara Presli iz Vašice upisala Tehnički fakultet u Novom Sadu, smjer grafičko inženjerstvo i dizajn, imala je san da se nakon fakulteta usavrši u tom zanimanju i ostane u Novom Sadu. Njen san se djelomice i ostvario. Završila je fakultet, počela je raditi na visokim dužnostima, ali životne okolnosti su htjele drugačije. Nakon 14 godina života u Novom Sadu Mara i njen suprug Damir odlučili su doći živjeti na selu. Odabir je bila kuća Damirova djeda u selu Vašica kraj Šida. Imali su svoju zemlju koju su počeli obrađivati i odlučili su se baviti uzgojem ovaca. Najprije su kupili 10 ovaca, danas ih imaju 150, a uskoro planiraju udvostručiti taj broj.

Iz Novog Sada u Vašicu

U Vašicu su došli prije sedam godina. Mara je rodom iz Morovića, a Damir iz Šida, ali korijene vodi iz Vašice. Jedan od razloga njihovog dolaska na selo bilo je i zasnivanje obitelji. Ubrzo im se rodio sin Matej, a četiri godine kasnije dobili su trojke: Eleonoru, Marka i Andreju.
»Kada smo se suprug i ja preselili u Vašicu, prioritet mi je bio psihički se odmoriti. Fokusirali smo se na osnivanje obitelji. Kada se Matej rodio, razmišljali smo čime ćemo se baviti. Iako sam odrasla na selu, nisam znala raditi seoske poslove. Ujna mi je pokazala kako se obrađuje vrt, a budući da je moj djed imao ovce, zavoljela sam ih uz njega i poželjela se baviti time. Posao smo pokrenuli uz pomoć vlastitih sredstava. Prije šest godina kupili smo 10 umatičenih ovaca i dobili povrat od države od 50 posto. Tako je sve krenulo«, kaže Mara i dodaje da se uzgojom ovaca počela baviti isključivo iz ljubavi.
»Ušli smo u taj posao malo nespremni. Imali smo želju baviti se uzgojom ovaca, a kada smo posao razradili i povećali broj grla, rodile su nam se trojke. Bilo je teško uskladiti obveze oko četvero djece i posla, pogotovo što sam bila sama. Moj suprug se bavi prijevozom i 15 godina radi u austrijskoj tvrtki. Tri tjedna je na putu, a tjedan dana je kod kuće. Najteže mi je kad trebam ovcama osigurati hranu: djetelinu i soju. Trebamo više od 3.000 bala sijena. Tada zovem susjeda u pomoć, a oko djece mi majka pomaže.«
Obaveza u seoskom domaćinstvu ima mnogo, a Mara kaže da joj je dan prekratak da bi obavila sve što bi željela. Ipak, uz dobru organizaciju, uspijeva uraditi sve. Ustaje u 6 sati kada priprema i vodi djecu u vrtić. Za to vrijeme njezina majka nahrani ovce, a ona po povratku kući priprema ručak, radi domaće zadatke sa starijim sinom i obavlja kućanske poslove u pokretu.
»Poslije toga odlazim kod ovaca. Tamo budem sat-dva i onda spremam sina u školu i odlazim po mlađu djecu u vrtić. Kada se vratim kući, mama čuva djecu, a ja sam s ovcama do 17 sati. Nahranim ih, pa nahranim kokoši, pse, zapalim pušnicu i nakon toga do 19 sati provodim vrijeme s djecom. Onda ih okupam i uspavam. Poslije toga opet odem kod ovaca provjeriti je li sve u redu i tek onda idem spavati«, kaže naša vrijedna sugovornica.
Tijekom proteklih godina Mara je naučila jagnjiti ovce, davati im injekcije i vitamine, prebacivati ovce iz tora u tor, ali i obavljati sve papirološke poslove.
»Budući da smo kupili umatičene ovce, to uključuje i rad s matičnom službom i zahtijeva puno papirologije. Najprije smo prodavali umatičene ovce, jer smo jedino tako mogli dobiti državne potpore. Međutim, prodaja je bila teška. Kada smo kupili ovce, država je po grlu davala 7.000. dinara. Iste godine mijenja se zakon i propisuje da se mora imati 30 umatičenih ovaca. Ove godine smo predali zahtjev za poticaje i sada čekamo.«

Plan proširenja stada

Cijena po kilogramu je 500 dinara, što je prema Marinim riječima, dobra cijena.
»Ovce prodajemo preko oglasa, a stalne kupce nemamo. Kad bih ih prodavala pečenjarama u većim gradovima, imala bih veću zaradu. Budući da su djeca porasla, u planu mi je da i to pokušam. Čekamo kupce i nikada ne znamo kada će biti prodaja. Kada se prodaje po kilogramu, imamo određenu zaradu. Velika olakšica nam je i što se bavimo poljoprivredom. Jedan dio kultura koristimo za ishranu ovaca, a drugi dio prodajemo. Što se tiče ishrane ovaca, imamo dovoljno hrane, ali kad bismo živjeli isključivo od uzgoja ovaca, kad moj muž ne bi radio, ne bismo se mogli izdržavati.«
Obitelj Presli je početkom prošle godine htjela odustati od uzgoja ovaca budući da se mali broj ljudi javljao za kupovinu ili su oni koji su zvali nudili vrlo nisku cijenu. No, odlučili su nastaviti s poslom. »Trenutni kapacitet ovčarnika je za 300 grla. Do tolikog broja želimo i povećati njihov broj. Planiramo kupiti novi traktor i mehanizaciju uz pomoć koje bismo mogli čistiti halu. Sada to radimo ručno. Također, planiramo napraviti čardak i skladište za hranu, jer nam je drugi dio hale potreban za ovce«, navodi naša sugovornica i dodaje da joj nijedan posao nije stran i da često i sama uz pomoć ubodne testere i bušilice sama pravi jasle i ograđuje.
Najteže joj je što najmanje vremena ima za sebe i što suprug nije kući. Lani su bili sedam dana na moru, a njena majka je brinula o ovcama.
»Mnogo bi mi značilo da je suprug tu. Mama mi pomaže, ali djeci nedostaje otac i da je stalno kući, dio poslova bi on radio. Ali još se nisu stvorili uvjeti da se vrati, a njegova plaća nam sad puno znači.«
U vrijeme kada sam posjetila Maru, Damir je bio doma. Kako nam je rekao, ima želju vratiti se i biti sa svojom obitelji, ali trenutno si ne može priuštiti taj rizik.
»Bez moje zarade ne bismo mogli opstati. Nije lako kad mlad čovjek dođe na selo i počne od nule. Puno radimo, ali se često pitamo isplati li se sve to. U planu nam je da povećamo broj grla kako bih, ukoliko bi posao dobro išao, mogao napustiti posao, doći kući i biti zajedno s njima. Ali nitko od nas ne zna što će biti sutra. Puno sredstava treba uložiti, a upitno je hoćemo li to uspjeti vratiti i hoćemo li moći od toga živjeti, jer u današnje vrijeme ništa nije sigurno. Još uvijek si ne mogu priuštiti da ostanem bez posla. Imamo četvero djece i treba im puno toga osigurati«, navodi Damir.
Unatoč svim poteškoćama, za sada ne žele odustati od uzgoja ovaca i života na selu koji, pogotovo djeci, pruža niz prednosti ljepšeg odrastanja.
»Nije mi žao što sam se vratila na selo. Posao za koji sam se školovala mogu raditi i od kuće. Trenutno je to neizvodljivo zbog nedostatka vremena. Kad se suprug vrati kući, ja ću raditi svoj posao. Volim svoje zanimanje, ali volim i ovčarstvo. Život na selu je puno lakši, pogotovo obiteljski život. Mladima bih poručila da dođu živjeti na selo ako imaju mogućnosti. Život je opušteniji iako se mora puno više raditi, ali su prednosti veće, pogotovo za mlade obitelji s djecom, u odnosu na grad«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.