Arhiv tekstova

Obrazovanje Roma je ključ problema, a on se gura pod tepih

Međimurje i Istra po mnogo su čemu specifični u odnosu na druge regije u Hrvatskoj: vladajuća stranka po pravilu tamo ne prolazi dobro, a usput slove i kao najuređenije, najtolerantnije i najbogatije sredine. Pa ipak, Međimurje je, i bez Istre, specifično u Hrvatskoj po još jednom detalju: odnosu većinskog hrvatskog i manjinskog romskog stanovništva koji bi se mogao krstiti svakakvim imenima samo ne superlativima iz prethodne rečenice. Iako fizički obitavaju na istom prostoru, svoju kulturološku udaljenost čuvaju odvojenim naseljima bez obostrane želje da se takvo stanje promijeni, da se upoznaju i približe jedni drugima. Tema o odnosu Hrvata i Roma u Međimurju već odavno se u hrvatskim medijima rabi kao ugljen iz rudnika za zagrijavanje društva kada god na drugim područjima ponestane vrućeg materijala, ali je malo onih koji ovom problemu pristupaju i analitički i kritički, i to kroz priču svojih sugovornika. Takav jedan tekst, pod naslovom Njihovi i naši: začarani krug najvećeg geta u Hrvatskoj, pojavio se 24. ožujka 2021. na portalu lupiga.com, a njegov autor Hrvoje Ivančić za to je dobio prvu nagradu na Festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu, koji je od 21. do 23. listopada ove godine održan u Daruvaru. Baš kao i u četiri svoje putopisne knjige s Bliskog istoka ili pak iz Afrike, Ivančić je pisanju nagrađene reportaže pristupio temeljito i strpljivo, ne štedeći ni vremena ni prostora da bi dobio konačni rezultat: autentični i uvjerljivi tekst, lišen prenaglašavanja ali i ublažavanja viđenoga i doživljenoga. Po struci profesor povijesti, tridesetdevetogodišnji Zabočanin već se odavno odao putovanju i putopisu kao načinu života i formi izražavanja, i to na područja s kojih većina ljudi bježi i kloni se o njima i govoriti, a kamoli pričati i pisati. Stoga se i nagrađena reportaža iz Međimurja može promatrati kao »light verzija« kaosa s kojim se susreo u Kongu ili pak Siriji, a ono što ostaje isto vezano je za njegovu prepoznatljivu osobnost koju je na osoben način sam sročio u jednom od svojih intervjua: na upit zbog čega sebe smatra crnom ovcom odgovorio je kako je to jedina ovca koja ne treba pastira. U razgovoru za Hrvatsku riječ vrlo je rado podijelio iskustva i dojmove koje je stekao tijekom tri mjeseca boravka u dvanaest romskih naselja i nekoliko gradova u Međimurju:
Meni je bila specifična ta dvosmjerna predrasuda koja ide iz romskih naselja prema većinskom narodu, pa tako i iz većinskog prema manjinskom. Mislim da je izuzetno teško probiti tu opnu predrasuda. Budimo realni: sama činjenica da ja pripadam većinskom narodu, a pišem o specifičnoj problematici manjinskog naroda mene na neki način već u startu diskvalificira. S druge strane, postavlja se pitanje kako pisati o tome? Ja moram pristupiti iz neke pozicije. Osobno me je fascinirao taj sustav moći koji itekako postoji u romskim naseljima, a ti ljudi nemaju puno novca i životare od socijalne pomoći. Možda najsličnija usporedba je ona s plemenskim društvima. Kada sam došao u ta naselja, imao sam dojam kao da sam prešao granicu neke crvotočine, kao da sam stigao u neku drugu vremensku i prostornu dimenziju. Ma, kao da sam stigao na neki drugi kontinent. Nijedna regija u Hrvatskoj, kao što je to u Međimurju, nije takva. Više od deset posto stanovnika Međimurja su Romi, to su građani i Međimurja i Hrvatske, nisu to nekakvi svemirci; ti ljudi žive tamo stoljećima. Zaista mi je fascinantno što toliko vremena žive jedni pokraj drugih, a da se do sada međusobno nisu upoznali.
► U tekstu na nekoliko mjesta spominjete vodiče koje ste imali tijekom pravljenja reportaže. Kakav ste osjećaj imali, kako su Vas ljudi primili, prihvatili?
Upoznao sam jako puno ljudi. Recimo, taj dečko Mladen koji je skupa sa svoje troje braće i sestara udomljen u jednoj obitelji u Murskom Središću, s njim sam obilazio i njegovu biološku obitelj u romskom naselju. To je šokantno iskustvo, jer je prije svega njemu bilo teško vraćati se iz jedne uređene sredine u jednu kaotičnu situaciju: otac bio u zatvoru, krađe, to se od jutra pije rakija... Jednostavno, ljudi žive neuredno. Ali... i oni su me dobro primili, ne mogu reći da nisu. Naravno da sam u svakom od tih naselja, a ima ih 12 u Međimurju, imao nekog čovjeka s kojim sam obilazio i uz pomoć kojega sam dalje pričao s drugim ljudima. Ali, općenito mogu reći da nisam imao nekih većih problema. Zacijelo bi posve druga stvar bila da sam to pokušao isključivo sam.
► Je li bilo povratnih reakcija i s jedne i s druge strane nakon Vašeg teksta, a ako ih je bilo kakve su?
Ja sam poslao tekst nekim visokoobrazovanim Romima koji su prijeklom iz tih naselja, jer mi je bilo bitno što će oni reći. I, za čudo, baš su bili ugodno iznenađeni tekstom, jer je reportaža, po mom shvaćanju, jedna dubinska analiza. Praveći reportažu, ja sam proveo mjesece u tim sredinama i to mi je pomoglo da ih bolje upoznam, a na taj način i da im se približim. Obično kada se radi reportaža o Romima, to se radi na način da se aplicira na nekakve fondove koji vam daju novac da pišete o manjinama, njihovim problemima, lošim uvjetima života i slično. Ali tim dotacijama ste na neki način u startu predodređeni kako ćete napisati tekst. Ja sam išao drugim putem, jer nisam u startu htio pisati o jadnim i nesretnim Romima nego o onome što vidim i doživljavam. Pa ako je to jadno i nesretno, neka bude tako. Ali, neka bude i nešto drugo ako postoji. Dakle, htio sam ovu reportažu pisati bez ikakvih granica ili unaprijed postavljenih zadatosti kako bi tekst trebao izgledati. Stoga se i nisam libio uporabe nepopularnih termina poput iskorištavanja djece, eksploatacije i slično. Jednostavno, nema tu razloga i prostora nekakvom tepanju, bez namjere da cijelu tu populaciju stavljam u isti koš. Ali, nazovimo stvari pravim imenom i ukažimo na pojave koje nisu zdrave, jer su to naši ljudi, ljudi koji žive u našem susjedstvu i trebaju i zaslužuju živjeti dobro. Zapravo, svaki čovjek mora imati pravo na dostojanstveni život, a ovo o čemu sam pisao su pojave koje to onemogućuju.
► Problem većinskog i romskog stanovništva u Međimurju česta je tema, ponajviše u medijima, u Hrvatskoj i kao takav je poznat u cijeloj državi. Kristijan Novak je svojim romanom Ciganin, ali najljepši postao hit i istoimenom kazališnom predstavom na koju su Međimurci u Zagreb odlazili autobusima. Kakav je Vaš dojam: koliko su mediji, pisci, redatelji... u stanju pokrenuti stvari s mrtve točke u pokušaju sustavnog rješavanja problema i približavanja dvije skupine ljudi koje žive vrlo blizu, a potpuno odvojene?
Siguran sam u to da se stvari mogu mijenjati, a riječ je tu dosta jaka. Recimo, ako napišeš neki tekst, pa makar ga jedan čovjek pročita, napravit će neki mali pomak. Problem je, međutim, u tome što ljudi najčešće očekuju ogromne, tektonske pomake od toga. Osobno smatram da se radi o sitnim koracima koji prave male pomake. Shodno tomu, ne smatram da će moja reportaža promijeniti romsku situaciju, ali... dobro – bit će još reportaža, bit će još priča o tome. Za reportažu i inače mislim da je vrsta novinarskog teksta s najviše »začina« socijalnog aktivizma, a mene su društvene teme oduvijek zanimale. Mislim da je najbitnije da se ovom i sličnim problemima ne smije pristupati strogo ideološki, napose politikantski. Na žalost, stvarnost upravo to potvrđuje: najčešće su ovakve teme predmet političke eksploatacije na kojima se grade politički bodovi, bilo da je riječ o onima koji Rome mrze bilo o onima koji se zalažu za njihova prava.
► Na temelju onoga što ste tijekom nekoliko mjeseci boravka u Međimurju vidjeli, koliko su duboko ukopani rovovi između većinskog hrvatskog i manjinskog romskog stanovništva, odnosno koliko stereotipi i predrasude dominantno određuju njihove odnose?
Predrasude su ogromne. Prvo što uočite kada većinsko stanovništvo u Međimurju govori o Romima je upravo predrasuda i imam dojam da se to za sada teško može rušiti. Ali, postoje slučajevi Roma koji su se iselili iz romskih naselja, dakle promijenili su sredinu i izašli iz tog začaranog balona, i postali, rekao bih, prosperitetniji građani jer više nisu bili pod pritiskom vlastite zajednice. Znate kako je to u selu: ono uvijek nešto očekuje od pojedinca. A tamo je to puno, puno jače i intenzivnije, jer je zajednica još zatvorenija. Oni pričaju drugačiji jezik, to je bajaški-rumunjski, i mnogi od tih Roma kada uđu u školu, oni ne znaju hrvatski. To je jedan veliki problem, jer su oni a priori u zaostatku za djecom većinskog naroda. To je kao da hrvatska djeca krenu u školu na njemačkom ili engleskom, a doma govore samo hrvatski.
► Što su Vam rekli sugovornici, i s jedne i s druge strane, ima li puno incidenata motiviranih rasnom ili nacionalnom netrpeljivošću?
Incidenata, naravno, ima. Ali, načelno, to su uglavnom krađe. Problem je, međutim, u tome što će većina većinskog stanovništva i za to odmah optužiti Rome, jer je »normalno« da su Romi krivi za sve. Naravno, to nije uvijek tako, ali bi bilo neobjektivno reći i da toga nema s romske strane. Ima. I to jako mnogo. I tu se opet vraćamo na priču o predrasudama. To je jedan geto i ako želiš promijeniti vlastitu situaciju iz toga se geta moraš maknuti.
► Koliko je po Vašem mišljenju sustav odgovoran za ovakvu situaciju, bez obzira na to je li riječ o državi, županiji, gradu ili općini?
Sustav generalno ima puno veze što se tiče situacije svakoga od nas, pa tako i romske zajednice. Znamo i to da nijedan sustav nije savršen, jer u svakome od njih postoje i rupe koje se mogu iskoristiti na negativne načine. Tako, s tim u vezi, u Hrvatskoj postoji sustav socijalne pomoći za prvo, drugo, treće ili ne znam koje dijete. To, naravno, znaju i Romi i jako puno romskih obitelji iskorištava tako što rađaju puno djece i na konto upravo te djece žive od socijalne pomoći. To je paradoksalna stvar u Hrvatskoj, gdje se vodi jedna populacijska politika, jer se rađa sve manje djece, pa se onda to financijski podupire. Međutim, kada dođemo u romsko naselje, to posve mijenja kontekst, jer bi valjda »bilo bolje« da je obratno. Ali, to su ljudi koji rađaju djecu i oni najviše rade upravo na onom što politika propagira. »Problem« je samo u tome što su Romi.
► Što Vi vidite kao moguće dugoročno rješenje situacije kakva je u Međimurju kada je riječ o odnosu dva najbrojnija naroda?
Rješenje za koje uvijek smatram da je ispravno je prije svega obrazovanje. Obrazovanje pojedinaca, obrazovanje roditelja i shvaćanje da je školstvo bitno, ne samo zbog toga što ćemo u školi naučiti jako puno informacija nego svakako zbog uključivanja u društvo i socijalizacije, zbog rješavanja problema getoizacije. Tu se naknadno uključuje i sport, i kultura i druga područja života. Te stvari se, ma koliko se to malo vidi, ipak mijenjaju. To ide sporo, ali osobno sam se uvjerio u to da neka od romskih naselja izgledaju sasvim pristojno. I to je promjena koja se već na prvi pogleda da uočiti čim u njih uđete.
► Koliko bi bržim promjenama pridonijele i restriktivnije mjere, koje su u skladu sa zakonom i koje se primjenjuju kod ostalih kategorija građana? Konkretno, za zbrinjavanje i skrb o djeci koja su zapuštena u svojim obiteljima i za sankcioniranje roditelja.
Da, to su stvari koje se dugo i stalno guraju pod tepih. Mi imamo situaciju da kada se u romskim naseljima dogodi obiteljsko nasilje policija to jednostavno gurne pod tepih pod izlikom »ne da mi se time baviti«, tražeći opravdanje za to da su to ipak »samo Romi«. To se, nažalost, tamo počelo smatrati normalnim, a mislim da ima jako, jako puno prostora da se na tom problemu poradi kako bi ga bilo što manje. Realnost je takva da je to začarani krug iz kog se vrlo teško izlazi, a kao da energije nedostaje s obje strane.
► Na Festivalu Fra Ma Fu svake je godine jedan od glavnih zaključaka da reportaža sve više izumire, napose kada je riječ o medijima u regiji, odnosno onima s prostora bivše Jugoslavije. Budući da ih i sami pišete, pratite li ovaj žanr kada je riječ o Srbiji?
Prije svega, slažem se s tvrdnjom da je reportaža novinarska vrsta koja izumire, ali ipak ne vjerujem da će nestati do kraja. To potvrđuje i činjenica da je reportaža u Hrvatskoj sve manje, ne toleriraju se tako dugački tekstovi od desetak ili više kartica. To se posebno odnosi na portale, pa na koncu ostaje situacija da mi ljudima pišemo kratke, popularne tekstove ili čak samo naslove. Malo će ljudi danas uzeti tekst za koji treba odvojiti pola sata da ga pročitaju. Ali i pored toga vjerujem da će reportaža opstati i da će se pretvoriti u nekakvu elitističku novinarsku formu koja će biti namijenjena samo nekakvoj »probranoj ekipi« čitatelja. Kada je riječ o reportaži u Srbiji, mogu reći da o tome ne znam baš puno. Naime, ono što u Hrvatsku dolazi iz Srbije obično stiže iz najbrutalnijih Vučićevih tabloida i ja to ne uzimam za ozbiljno, pa onda uglavnom ni ne pratim.