Arhiv tekstova

Klárina priča

Još je svojedobno u kultnom Alanu Fordu legendarni Sir Oliver izrekao jednu univerzalno istinitu misao, a to je da je svako znanje od koristi u životu. Slučaj današnje priče to itekako potvrđuje, i to na specifičan način.
Nekako u ovo doba, prije godinu dana novinarka Mađarske televizije Klára Siflis-Gordán započela je rad na dokumentarnom filmu o Mađarima u Sarajevu da bi njegovo premijerno prikazivanje uslijedilo posljednjeg dana srpnja ove godine na Duna Worldu pod naslovom Magyarok a Miljacka partján – Irma asszony története (Mađari na obali Miljacke – Irmina priča). Iako je Sarajevo na nepunih 300 km od južnih granica Mađarske, a sjeverni dio Bosne i Hercegovine i znatno bliže, već sam izbor teme egzotičan je poput priča o Mađarima na Novom Zelandu ili u Brazilu. Jer... malo njih u matičnoj domovini zna za postojanje svoje dijaspore u zemlji koja se u posljednjih 30 godina svakodnevno spominje u posve drugom, uglavnom ružnom i tužnom, kontekstu. Kada malo bolje razmisle, oni malo obrazovaniji povezat će naslov filma s dalekom 1878., godinom kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, i početi razmišljati o tome da je netko tih godina prirodom posla otišao u BiH, zaljubio se i tamo zasnovao obitelj i zapitati se je li moguće da su i nakon nekoliko generacija, nakon skoro 150 godina tamo ostali i opstali svjesni vlastitog nacionalnog podrijetla?
Iako veoma dobro znaju – jer se u posljednjih 30 godina i o tome svakodnevno izvještava – za postojanje Mađara u Vojvodini, njihovu kulturu, politički život i ostale probleme, jedan podatak iznesen u filmu vjerojatno je većini također nepoznat. Izrekla ga je glavna protagonistica Irma Muratović, koja se u filmu pojavljuje kao izuzetno dobar vodič. Budući da je i sama iz Vojvodine, iz Bačke Topole, Irma Muratović rekla je da je u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dobar broj ovdašnjih Mađara svoje školovanje usavršavalo na fakultetima u Sarajevu koji su se – baš poput nje – tamo zaljubili, zasnovali obitelj i o(p)stali, što, eto, čini »drugi val« naseljavanja Mađara u BiH, odnosno svojevrsni nastavak onoga nakon davne 1878.
Ono što posebno plijeni u ovom vrhunskom dokumentarcu je način na koji je tema obrađena i stil kojim Irma Muratović govori. Klára Siflis-Gordán, koja potpisuje i scenarij i režiju, u kratkim, ali za razumijevanje veoma bitnim podacima iznosi povijest dolaska Mađara u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu da bi sve ostalo, ono proživljeno, prepustila svojoj sugovornici. I upravo ono proživljeno je priča za sebe. Bez patetike, optužbi i mržnje prema agresoru – baš kao Jasmila Žbanić u Quo vadis, Aida – Irma Muratović priča o nevjerici svojih sugrađana početkom devedesetih da u Sarajevu (i Bosni i Hercegovini) može izbiti rat, da bi, kada se to ipak dogodilo, gledateljima iznosila detalje o međusobnoj solidarnosti Sarajlija kada je riječ o snalaženju za vodu i hranu, čime su se sve grijali u hladne zimske dane... I sve to garnirano slikom iz muzeja gdje se mogu vidjeti ostaci konzervi iz međunarodne pomoći ili pak improvizirane peći kakvih se u normalno vrijeme nitko ne bi sjetio. »Čovjek se vrlo brzo navikne na zlo, svjestan da mu se mora prilagoditi ukoliko želi opstati«, da parafraziramo Irminu misao kao najbolji opis pakla kroz koji su Sarajlije prolazili pune tri godine.
Poslije rata sve se polako smirilo, tamošnji Mađari koji su se upoznali u najgore vrijeme institucionalno su se organizirali, počeli su tečajevi jezika, upoznavanje običaja, kulture, pjesama..., povezivanje s Veleposlanstvom, a samim time i s matičnom državom. Sve već kako ide i kod četvrtog koljena Mađara u Kanadi ili u Australiji.
Što je, onda, poanta cijele ove priče? Prva i osnovna je ta da je Klára Siflis-Gordán iz ovih krajeva (iako Ađanka, najveći dio svog novinarskog posla do odlaska u Budimpeštu obavljala je u Subotici), što je bitno, gotovo presudno, pridonijelo kvaliteti njenog filma. Klára Siflis-Gordán, kao uostalom i većina ovdašnjih vojvođanskih Mađara, veoma dobro poznaje problematiku u koju se upustila, odnose među narodima i kulturama i u Srednjoj Europi i na Balkanu, njihovu povijest i... jezik. To se, uostalom, vidi i čuje u svakom trenutku ovoga jednosatnog filma. Uz iskrenu želju da Mađari s obale Miljacke u što skorije vrijeme budu emitirani i na Televiziji Vojvodine, RTV Pannon, a zašto ne i ostalim domaćim televizijama, ostaje i osobno uvjerenje da ovaj film zbog kvalitete koju pruža zaslužuje i prikazivanje na međunarodnim festivalima s kojih će se – tu je već riječ o nadi – vratiti s ponekom nagradom ili priznanjem. Na ponos (i) Subotici. Onoj ljepšoj i pametnijoj.
Z. R.