Arhiv tekstova
Od močvare do pustinje
Tavankut je jedno od naselja na teriroriju Grada Subotice koje nije priključeno na vodovodnu mrežu. Stanovnici ovog sela pitkom se vodom opskrbljuju iz kopanih bunara. Uslijed suše bunari bušeni na manjoj dubini su presušili, u dublje bušenim još ima vode, ali je tlak vrlo slab. Bušenje dubljih bunara, na dubinu od pedeset metara staje oko 1.500 eura, što je za većinu kućanstava veliki iznos.
»Bilo je i ranije ovakvih suša, kanikule od sredine srpnja pa do sredine kolovoza, ali nekada su to bile temperature do 30 stupnjeva, sada mnogo više. U našem domaćinstvu imamo bušeni bunar, to je što se kaže ‘prva voda’ na 8-9 metara dubine. Taj bunar je odavno izbušen i manje-više većina domaćinstava je imala takve bunare, a sad bunari buše na ‘drugu vodu’, na 40-50 metara dubine. Teren je pjeskovit, opada nivo tzv. vodenog stupa, pa se bunari buše i na dubinu od 100-120 metara za kućnu uporabu. Jedan dio stanovništva, veći broj voćara i povrtlara buše te dublje bunare, a koriste ih i za navodnjavanje voćnjaka i povrtnjaka. Mali broj poljoprivrednika takve bunare koriste za zalijevanje ratarskih kultura«, kaže poljoprivrednik i član Savjeta MZ Tavankut Tomislav Vojnić Mijatov.
Projekt čeka u fioci
Vodeni stup i na »prvoj« i na »drugoj vodi« opao je za tri metra. To znači da se moraju uzimati jače crpke koje s veće dubine mogu pokrenuti vodu. Kupovina tih crpki veća je investicija, ali i s jačim ima problema, naročito kod onih domaćinstava koja koriste veće količine vode za stočarstvo ili za kućnu uporabu, ako je obitelj brojnija. Događa se da vode nedostaje i za piće i higijenu.
»Bio sam svojevremeno među inicijatorima kod gradonačelnika i lokalne samuprave da Tavankut dobije konačno vodovodni priključak. Naša Mjesna zajednica ima projekt za izgradnju vodovoda od grada, dakle da se dovede voda do naselja od subotičke Ulice Frana Supila gdje je čvorište i projekt je tako napravljen. Znači da bi se vodovodna mreža pored mirgeškog puta dovela u Donji i Gornji Tavankut. Projekt je financirala Pokrajina, koštao je 5 milijuna dinara i on sada stoji negdje u nekoj fioci u subotičkoj Gradskoj kući. Nama je onda rečeno da je izvedba tog projekta jako skupa – bilo je to prije 4-5 godina, oko 200 milijuna dinara bi koštalo dovođenje vodovoda, a morale bi biti instalirane i tri ili četiri crpke za vodu«, kaže Vojnić Mijatov.
Problem je što Tavankut nema projekt za vodovodnu mrežu u samom naselju i što se na vodovod mogu priključivati samo legalizirana domaćinstva.
»Tri četvrtine Tavankuta je sabijeno, gušće naselje, ali ima rubnih dijelova koji su razvedeni. Do tog šireg dijela naselja teško će se domaćinstva priključiti, jer su to dodatni troškovi. Pitanje je bi li ljudi bili spremni sufinancirati takvo što? Teška su vremena. A valjda bi i za Tavankut mogla postojati mala tvornica vode za lokalnu sredinu. Ako je velika investicija dovođenja vode, razmislimo o bušenju bunara i maloj tvornici vode. I sada smo u plan Mjesne zajednice stavili priključenje na vodovodnu mrežu. Taj plan upućujemo lokalnoj samoupravi, ali do sada nismo dobili pozitivan odgovor u svezi priključenja«, kaže Vojnić Mijatov.
Hoće li problem vodoopskrbe Tavankuta biti riješen pitali smo Tajništvo za komunalne poslove, energetiku i promet, ali do zaključenja ovog broja odgovor nismo dobili.
Upitna i kvaliteta
Tavankućane sada brine što su bunari sve suši, a o samoj kvaliteti vode ne razmišlja se previše, ali Vojnić Mijatov kaže da je i to problem.
»Nažalost, ne kontroliramo kvalitetu vode. Neki od stanovnika su nosili ranije na ispitivanje vodu i nađeni su fekalni sadržaji u njoj, jer taj pjeskoviti teren je porozan i jače i brže prolaze sadržaji iz septičkih jama. Prvo dolazi do zagađenja te ‚prve vode‘, a čak su i u ‚drugoj vodi‘ nađeni ostaci pesticida. Svaka kuća ima vlastitu septičku jamu, jer nema ni kanalizacije. Primjerice, ako je širina placa 25 metara, kako posložiti bunar i septičku jamu da je dovoljno udaljena? Nama je otrilike 15 metara razdaljina između, a nemamo drugu mogućnost«, kaže Vojnić Mijatov i dodaje: »Odavde iza dvije ulice počinju voćnjaci koji se špricaju na desetke puta, velika je uporaba kemijskih sredstava. Problem zagađenja od špricanja su ostaci pesticida, zbog spiranja oni ulaze u dublje slojeve zemlje i miješaju se s podzemnim vodama. Pokazalo se na ispitivanju da ‚prva voda‘, pa čak i ‚druga‘ ima ostataka pesticida, napose kod sadnica jabuka«.
Zvonko Sarić
