Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Grmi

Faljnis, čeljadi moja. Probudilo me u sitne sate, šta mislite šta – grmljavina i kiša. Oma sam skočio, jel sam ostio vlažan ajer na pokrovcu ode di spavam u otvorenim ambetušu pa sve ne virujem. Jel moguće da se i nama dragi Bog smilovo već jedared? Doduše, malkoc kasno je došla, kuruzi su već skoro skroz svenili, ima digdi koji klipić, a o cincokretu da ni ne divanimo, skroz prazna zrncad. Divani mi Joso da su stari kuruzi na pecama već i pedest eura, a ja sve ne virujem. Ta jel moguće da kogod još kupuje? Pa nema josaga u selu još samo u par kuća, kome tribaju na peci? Ono malko golupčara i zečara na golupčijoj peci ne kupi dva metera ukupno. Av, Bože, oma sam se sitio oni stari vrimena kad sam bio dite. Na svakom salašu, a bilo je dvared više salaša neg kuća u samom selu, je bilo josaga pune avlije a avlije po jedno jutro, digdi i više. To su se šetale ovce, u volarici tovili bikovi, košare pune krava i konja, a o svinjama i piležu da vam ni ne pripovidam, to bilo slobodno puštano svudank. Ako je rđavija ograda, jeto ti za tili čas prasica i na šoru. Stalno poljar imo posla. Oglabali kuruze, izgazili žito i ječam, ta da vam ne divanim. Ni u selu borme nije bilo brez josaga; tu se držalo po koja krava i krmača, pilež razni fela al puno manje neg na salašima. Sićam se da sam uvik volio ić čuvat krave na do, a dolovi bili s obadvi strane sela. Nisu bili kugod sad razovareni šancima neg onako široki; velika ledina puna lipe trave pa se kad se skosilo sino tirale krave i drugi josag na do. Lipo se napasu, pa i uveče onake puni buraga tiraju na salaš. E, sad su druga vrimena. Raskopali nam šance, voda opala pa je jedva ima i u bunarima, a šanci suvi ko Bećar atar. Doduše, redovno nam donesivaju čekove da njim plaćamo odvodnjavanje. Što je žito upolak rodilo, a kuruz skroz propo od suše to gospodi ne smeta, nikom ništa. Na stara, a lipa vrimena se možmo smao sićat. Veli mi Periša da se ondak tušta radilo i mučilo. Pa moram priznat da jeste. I ja sam još ko deranac kosio kosom travu, na njvama sam upamtio one samovezačice. One su kosile i oma vezale snoplje u manilu, a za njima se samo išlo i dilo u krstine. E, kad sam vam spomenio samovezačice, mož i se i sad vidit na Dužijanci, sad će nam i ona u nedilju. Ja se borme uveliko spremam. Samo, imam nevolju, čeljadi moja: neću moć se obuć! Čakčire mi tisne, pa ne možem ni ugaćnjak sakrit da ne visi, a ni čizme mi baš nisu kako bi tribale bit. Šta mož, baš sam i stalno mazo al ispucale su. Nije ni čudo, to je moj stričko Lazo još tridest pete, kažu, kupio, to jest dao opravit kod šustera jel nije mogo kupit ni na jednom vašaru. Nisu imali njegov broj, a imo je noge. Dida je kazo: »Naš Lazo ima noge kugod matori Kuckalo«. Ko je bio taj Kuckalo ni sam dragi Bog ne zna, al kod nas u ciloj okolini, a i u varoši, se stalno spominjo. Na Dužijancu ću borme otić makar kako bilo. Makar u običnim ruvu, pa šta Bog da. Ajd, zbogom, čeljadi moja. Valjdar ćete i vi doć, red je. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika