Arhiv tekstova
Prvi put s mamom na planini
Ne mogu se sjetiti koliko sam puta htjela sama s mamom otići na put. O tome sam pisala u više navrata. Imali smo nekoliko modifikacija samostalnog putovanja, u smislu da smo išli s trećom osobom ili kod treće osobe, ali ovako sami tamo i nazad nikad. Barem ja tako mislim. Prijateljica često prakticira da odvede roditelje nekamo. Ovako provode puno vremena zajedno i meni je to divno. Kaže, nikad se ne zna dok nemaš tu priliku i lijepo ju je iskoristiti. Slažem se. Ali životne okolnosti, poslovi, obveze prema sebi i drugima, ne pružaju nam uvijek vremenske uvjete za sve što želimo.
Sada imamo vremenske uvjete. Sve se nekako posložilo. I želja, i potreba, i vrijeme i druge okolnosti. Dobila sam od prijateljice stan na Zlatiboru na nekoliko dana i to je bio dodatni znak da odemo.
Kao pravi mali štreber, željela sam imati plan. Treći put sam na Zlatiboru i osjećala sam dužnost da majci bude lijepo. Smislila sam pješačke ture, atrakcije koje joj želim pokazati i neke druge aktivnosti. Prijatelj mi je rekao da će biti na Tari, pa je i ta tura bila moguća.
A kako je zapravo bilo
Ne možete sve planirati, jer ne možete sve ni predvidjeti. Mama nije bila na planini jako dugo i nije bila baš u formi. A ja planinarim s prijateljima svojih godina i onda se »odlijepimo« od šetnji. Ponekad pretjeramo, pa nam je tijelo preumorno nakon odmora.
Put do Zlatibora nije predug. Od Sombora nam je trebalo pet sati, a kako smo krenuli rano ujutro, imali smo aktivnosti i toga dana. Nakon kraćeg odmora od puta otišli smo do Spomenika na Šumatnom brdu, koji je udaljen svega 2,3 kilometra od centra grada i nalazi se na nadmorskoj visini od 1.072 metra. Nismo u samom centru Zlatibora, što je divno. Nalazimo se u blizini naselja Karaula i naša terasa gleda na borovu šumicu. Zaista neprocjenjivo kada ste u vrlo urbanom mjestu kao što je Zlatibor.
Čudan dojam
No, put do Spomenika je uzbrdica i uz sve okolne šetnje, obje smo se poprilično umorile, pa sam odlučila promijeniti plan i smisliti blaže šetnje sljedećih nekoliko dana. Prijateljica, koja često boravi na Zlatiboru, spomenula mi je da se isplati otići na jedan ranč, gdje vlada domaća atmosfera i gdje vam domaćini kuhaju domaću kavu. Tako je taj ranč bio naše sljedeće odredište za šetnju. Namjerno ne spominjem ime ranča, jer ne volim antireklame. Ranč je sam po sebi prekrasan, a prije svega mislim na prirodu i ljubaznost ljudi koji tu žive i rade. Ono što se meni osobno nije svidjelo je činjenica da osim male peradi, konja i magaraca koji slobodno šetaju rančem, ima i drugih životinja koje baš i nemaju slobodu kretanja. Ono što je na mene ostavilo najveći dojam svakako je kavez u kojem žive vukovi. Zapravo, nekoliko kaveza. Na prednjoj strani jednog je pisalo kanadski vuk. Vuk je bio u nastambi i vezan na prilično mali lanac. Meni je to strašno. Zamislite da ste rođeni kao kanadski vuk i da život provedete na lancu, u kavezu, na Zlatiboru. Da budem iskrena, nisam pitala domaćine kada su ti vukovi ovdje dovedeni. Jesu li tamo rođeni? Ali, kao da to nešto mijenja.
Vrlo slična osjećanja probudio je u meni i susret s konjima koji u samom centru Zlatibora, u podne, po velikoj vrućini, vuku turiste u vožnji. Čim sam ih vidjela kako se uključuju u promet, među svim tim automobilima, nešto me stisnulo u želucu i zaplakala sam. Konji su doista puno učinili za čovjeka i nekako je opravdano da ih čovjek koristi za rad u polju, za prijevoz u neka davna vremena, pa i danas, u nekim zabačenim krajevima našeg planeta. Ali ovaj ugođaj, ne znam... Hajde ih probati približiti ljudima nekim jahanjem, ali u divljini. Na pojedinim proplancima, livadama i pašnjacima. Ali ovako, u centru Zlatibora. Ne znam, ispravite me ako griješim, to je jako pogrešno.
Žao mi je što ne prenosim samo dobre dojmove, ali neke stvari su jače od mene. I dok u daljini čujem trubače iz centra, završavam prvi zapis sa Zlatibora, a za naredni ostavljam preostale avanture, među kojima je i vožnja najdužom gondolom na svijetu.
Gorana Koporan
