Arhiv tekstova

Crnković kraj

Tavankut je jedno od specifičnih naselja u Bačkoj, ali i šire, čije stanovništvo zavrjeđuje s punim pravom pažnju znanstvenika. Naime, možda nigdje kao u Tavankutu nije na tako malo prostora skoncentrirano toliko mnogo rodova, čiji početci sežu iz vremena prije prvih zapisa u Subotici (koncem 17. st.). Rod Crnkovića je svakako jedan od takvih koji se mogu pohvaliti ne samo činjenicom da su njegovi pripadnici opstali nego se i razgranali i postigli zavidne rezultate na raznim poljima (gospodarstvu, naobrazbi, kulturi… itd.). O njihovom značenju uostalom svjedoči potez u Gornjem Tavankutu (Crnković kraj). 

Bać Ivo Radikal

U prošlosti Crnkovići su dali nekoliko narodnih prvaka, koji su obilježili jedan period u političkom životu Subotice. Kao najznačajniji svakako se ističe Ivan Crnković, narodni zastupnik (1920. – 1923.), član Narodne radikalne stranke i utemeljivač Zemljodilske kasine, društva koje je okupljalo Hrvate naklonjene suradnji s centralističkim strukturama u Kraljevini SHS. Ivan Crnković se, međutim, nije najbolje snalazio u svojoj ulozi, koja je podrazumijevala da u svemu podržava što kažu njegovi ultraradikalski nadređenici. Njegovi sunarodnjaci okupljeni oko Bunjevačko-šokačke stranke Blaška Rajića su ga ismijavali, posprdno ga nazivajući Jovan ili bać Ivo Radikal, aludirajući tako na njegovu servilnost i podložnost novim trendovima. 
Crnković je na koncu i potisnut na marginu događanja. Već 9. I. 1921. Neven piše: »Saznajemo, da je narodni poslanik g. Ivan Crnković odlučio istupiti iz radikalne stranke, jer kao Bunjevac ne može da bude saglasan sa sadašnjim zapostavljanjem njegovih suplemenika Bunjevaca«. Međutim, konačna odluka pala je ipak kasnije. Dana je 8. V. 1926., nezadovoljan radikalskom politikom, podnio je ostavku u mjesnom radikalskom klubu zajedno s još dvojicom radikalskih prvaka (Matom Horvackim i Martinom Pletikosićem). Već lipnja 1926. Crnković je zbog pokazanog neposluha isključen iz Zemljodilske kasine. Njegovi nadređenici su naime tu njegovu promjenu u raspoloženju protumačili kao opasan i neoprostiv delikt, te su zbog toga podržali protiv njega gazda Marka Jurića, koji se kao prvak Bunjevaca »patentiranih« po volji centralističkih vlasti pokazao daleko pouzdaniji ali i sposobniji u ostvarivanju očekivanih rezultata.

Genealogija 

Crnkovići, kao i mnoge hrvatske obitelji u Subotici, mogu pratiti svoje podrijetlo sve do prve polovice 18. stoljeća. Oni su u Subotici bili prisutni i prije prvih zapisa. Genealogija narodnog zastupnika Ivana Crnkovića za sada ostaje nepoznata, uslijed nepoznavanja njegovih osobnih podataka. Vjerojatno je preživio i Drugi svjetski rat, jer se 1946. prilikom agrarne reforme spominju posjedi nekog Ivana Crnkovića na Šebešiću, koji je vjerojatno identičan s narodnim zastupnikom. S druge strane, poznate su genealogije Jakova i Petra Crnkovića, koji su bili također utemeljitelji i članovi Zemljodilske kasine. 
Jakov i Petar bili su otac i sin. Njihov predak u 5., odnosno 6. koljenu bio je Tomo Crnković, sin Ilije i izvjesne Ane. Rođen je 13. XII. 1730. Vjenčao je 15. XI. 1750. Katarinu, kćerku Đure pl. Vidakovića. Iz ovog braka rođen je Adam (23. XII. 1773), koji je u Čavolju 10. XI. 1789. oženio Barbaru Jerković. Par je dobio sina Miju (9. IX. 1791.), koji se oženio Koletom, kćerkom Ivana Skenderovića i Stane Blesić (17. II. 1805.). Dana 15. VIII. 1824. rođen je njihov sin Roko, koji se dva puta ženio. Prva supruga mu je bila Koleta Skenderović (vjen. 1840.), a druga Monika Vuković (vjen. 1852.). Iz drugog braka Roko je imao sina Jakova (6. VII. 1853.), koji je opet u braku s Kristom Vukov (vjen. 30. X 1871.) dobio sina Petra (25. VI. 1878.). 

Jakovljev sprovod

Jakov je umro svibnja 1924. Bunjevačke novine, glasilo Narodne radikalne stranke, pišu tim povodom o pokojniku: »Bio je bogobojazan, čestit čovek koji je uživao vrlo lep ugled kod svojih sugradjana«. Na njegovom sprovodu govorili su veliki župan Subotice Dragoslav Đorđević i gradonačelnik Albe Malagurski. Vjerski obred je obavio jedan svećenik, umjesto četvorice, kako je pokojnikova obitelj htjela, što su radikali protumačili kao neprijateljski akt Ljudevita Budanovića, župnika sv. Terezije.
Njegov sin Petar ga je nadživio za svega sedam godina. Zvali su ga Brko ili Truntaš. Umro je 29. VII. 1930. Bio je član Narodnog odbora Srba i bunjevačkih Hrvata 1918.