Arhiv tekstova
»Ugradbeni projekt«
Izraz »ugradbeni projekt« prvi put u životu čuo sam kada sam bio glavni arhitekt grada, odnosno općine. Tijekom jednog ručka u užem krugu jedan tadašnji konzul usred razgovora, ne slučajno, o subotičkom Narodnom kazalištu zapita: »Koliko vrsta projekata poznaješ?«. Poslije kraćeg razmišljanja, zapravo sumiranja svojih dotadašnjih saznanja, odgovorio sam: »Postoji idejna skica objekta, pa nakon toga radi se idejni projekt, za dozvolu je potreban glavni građevinski, odnosno izvođački projekt, tijekom gradnje izrađuju se i projekti izmjene ako ih ima, a često ih bude zbog promjena financija, materijala itd. Manje promjene se konstatiraju u građevinskom dnevniku koji je sudski dokument u slučaju spora, zatim ako je potrebno, jer je bilo bitnih izmjena tijekom gradnje, za konačni obračun nekad se radi i izvedbeni projekt u koji su ucrtane sve izmjene«. Moram priznati, bio sam zadovoljan samim sobom što sam ovako detaljno odgovorio. Konzul se slatko nasmijao i reče: »Iako si glavni arhitekt, ti uopće ne znaš za najvažniji projekt, a to je ugradbeni projekt«. Začuđeno sam pitao: »Kakav ugradbeni projekt? Ugradnja stolarije ili posebnog namještaja ili što?«. Smijući se odgovorio je:» To je postotak s koliko iznosa će se pojedini političar(i) ugraditi u financije gradnje«. Svi smo se slatko nasmijali, jer smo svi čuli kako se priča da prilikom »nabavljanja« većih, državnih poslova posrednik od samog izvođača radova traži i dobija određeni postotak od ukupne predračunske vrijednosti objekta koji se gradi, uglavnom u gotovini ili posebnim uslugama, npr. gradnja bazena u dvorištu kuće. Zašto smo pričali o kazalištu? U to vrijeme gradnja Kazališta bila je glavna tema i u diplomaciji. Naime, po projektima »adaptacije, rekonstrukcije i dogradnje« (službeni naziv) trebalo je izgraditi tri dvorane za tri kazališne trupe: srpske, mađarske i hrvatske, pa je tada bivši predsjednik općine József K. obilazio dva konzulata kako bi »izmolio« sredstva (financijsko učešće) od dvije susjedne države. Naravno, predstavnici oba konzulata od mene, glavnog arhitekta, tražili su izvjesna dodatna objašnjenja.
Gradnja grada nekad
Bio bih jako nepravedan da »promotora« gradnje kazališta, pokojnog Józsefa K., optužim kao jedinog krivca za sva događanja, jer on je bio samo jedan, istina značajan »glumac« na »novim kazališnim daskama«. Zašto ovo kažem? Svojevremeno kad smo bili slobodni kraljevski grad postojao je glavni gradski inženjer koji je odgovarao za događanja na polju građenja u gradu, naravno uz upute gradonačelnika i Magistrata. Kazališnu i hotelsku zgradu, najznačajniji objekt sredinom XIX. stoljeća, projektirao je, ali i bio je izvođač građevinskih radova, tadašnji glavni inženjer Skulteti. Izgrađena je za dvije godine (1853./54.). Gradska kuća je sagrađena za četiri godine. Za dvije godine već je bila gotova zgrada, unutarnji radovi su trajali još dvije. Oba objekta je financirao sam grad, s tim da je za Gradsku kuću stvoren poseban fond za izgradnju, koji se uglavnom »punio« prodajom pjeskovitih zemljanih posjeda grada. »Gradska kuća je građena od pijeska, ali ne na pijesku« rekao je gradonačelnik Károly Bíró na svečanom otvaranju. »Vlasnička promjena« cijelog grada donijela je neke nove prakse, prije svega u financiranju, ali i u funkciji značajnih objekata. Tako se izgorjeli dio kazališnog gledališta i pozornice rekonstruirao kao tada suvremeno kino (projektant i vođa gradnje bio je tadašnji vođa inženjerskog ureda). Novo kazalište trebalo je biti u zgradi tzv. Sokolskog doma, gdje su izgrađeni i sportski tereni. Uglavnom, sve je to financirao grad.
Socrealizam i »nova demokracija«
Socrealizam je za sobom ostavio Radničko sveučilište i nikad dovršenu Azotaru. Nakon uvođenja višestranačja, tema »nove kazališne zgrade« je ponovo aktualizirana, naročito kada je Ljuša (Ljubiša R.) došao u grad s »idejama totalnog kazališta«. Pravi idejni projektant nove zgrade je upravo on. Njegova zamisao je da se u jednom trenutku sve dvorane mogu spojiti u jedno i da pozornica bude gledalište, a gledalište pozornica. Izrađivači idejnog, a potom glavnog projekta, slijedili su njegove ideje.Velika farsa bila je »javna rasprava« stručnjaka o projektu s prikazom »makete« prije početka rušenja. Rušilački dio pripada Neobaviještenom Predsjedniku (Vojislavu K.). Financiranje objekta je također problematično, jer je »kolektivno«: 45% Republika i Pokrajina, a 10% Grad. Pitam se koliko će još trebati naknadnih »ugradbenih projekata« do završetka? Odluke su kolektivne i nema individualne odgovornosti!
