Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Zahvala pobožnih salašara

Gradina, salaško naselje nadomak Sombora naseljeno je većinski hrvatsko-bunjevačkim življem koji je kroz svoju povijest uvijek bio vezan uz Crkvu. István Iványi u opisu naselja Bač-bodroške županije iz 1909. godine navodi da je Gradina jedna somborska pustara istočno od grada Sombora pored Malog Stapara. Defteri (katastarsko-porezni popis) iz turskog vremena Gradinu u 1554. godini spominju s jednom kućom, 1570. s četiri kuće, 1590. sa sedam kuća, 1658. godine Gradina postaje imanje Györgya Szalatnyaija. Kada 1749. godine Sombor postaje slobodan i kraljevski grad, Gradina postaje dio grada Sombora.   
Ime Gradina je slavenskog podrijetla. Značenje može biti utvrda ili dio koji pripada jednoj utvrdi. Zbog naziva mnogi povjesničari smatraju da je na mjestu današnjeg naselja postojala utvrda. Dokaza za ovu tvrdnju nema, pretpostavke su takve da ako je i postojala, ona nije građena od čvrstog materijala, te za sobom nije ostavila nikakav trag.  
Sačuvano je jedno predanje vezano za Gradinu da je tamo bilo crkvište. Na tom mjestu su franjevci za vrijeme Turaka slavili svetu misu i dijelili sakramente. Nakon oslobađanja od Turaka, u Gradini se proštenje slavilo 17. siječnja o spomendanu svetog Antuna Pustinjaka. Sveti Antun Pustinjak je i sveti Antun Opat i kao Veliki. Rođen je u Herakleopolisu Magna, oko 251. godine, preminuo je u Monte Colzimu 17. siječnja 356. godine. Svetac je u općoj Crkvi. Svoj je život posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem isposništva. Često ga se prikazuje sa zvoncem u ruci koje označava svetčevu sposobnost istjerivanja zlih duhova. Zaštitnik je uzgoja svinja i ostale stoke. Svinja koja predstavlja demone, požudu i proždrljivost, često prati Sv. Antuna Pustinjaka i znak je njegove pobjede nad grijehom i niskim strastima poput proždrljivosti.

Kapela sv. Antuna

Poslije Prvog svjetskog rata u somborskoj župi Presvetog Trojstva, za vrijeme župnika Antuna Skenderovića osnovano je novo pastoralno vijeće ili kako se tada zvalo crkvena općina. Novo pastoralno vijeće na svom zasjedanju odlučilo je da se u Gradini osnuje jedno posebno, samostalno pastoralno vijeće za bolju opskrbu vjernika u toj zajednici. Za vikara u Gradini imenovan je kapelan župe Presvetog Trojstva Antun Dobler. U tom periodu naselje nije imalo kapelu, a svete mise su se slavile u prostorijama škole. 
Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti zabranile su slavljenje svetih misa u školi. Svećenici nisu više mogli biti prisutni u školama i morali su se prilagoditi novonastaloj situaciji. Svete mise su slavljene u periodu godine kad se moglo okupljati pod nebom uz mali zvonik. Od tog vremena spomendan svetog Antuna Padovanskog se počinje više obilježavati. U tim vremenima Gradinci su hodočastili na kapelu Sniježne Gospe u Čičove i taj dan (5. kolovoz) držali i kao svoje proštenje. Za vrijeme župnika Ivana Jurige (1959. – 1985.) kuća pored zvonika uređena je za kapelu. Posvećena je svetom Antunu Padovanskom. Tada su se svete mise slavile mjesečno jednom. Bilo je perioda kada su se i dužionice održavale u Gradini. Posljednjih godina svete mise u kapeli slave se svake prve nedjelje u mjesecu, na blagdan svetog Antuna Padovanskog, a u nedjelju nakon blagdana je Proštenje. Tom prigodom na završetku svete mise blagoslivlja se zvono uz molitvu da Svemogući Bog izlije obilje svojih milosti na sve žitelje salaša i štiti njihova polja. Posljednjih godina kapela je dotjerivana i uređivana zajedno s okolišem koji joj pripada. 

Križ Ede Margalića

Iako dugo godina nije bilo kapele u salašima Gradine, religiozni osjećaj i stav njihovih stanovnika ispoljavao se postavljanjem križeva krajputaša. Najstariji križ iz 1845. godine postavljen je pored puta prema Kljajićevu (Krnjaji). Postavio ga je Antun Bošnjak 1845. godine, obnovio David Bošnjak 1911. U zapisniku kanonske vizitacije župe stoji sljedeći zapis o ovom križu: »Na Krnjajskom putu kod Bokerovih salaša podigla je drveni križ obitelj Bošnjak«. Sačuvano je lijepo izrađeno podnožje iz kojeg se izdiže stablo križa na kojemu nedostaju kraci i korpus. Pokraj Velikog bačkog kanala u Gradini nalazi se križ obrastao žbunjem, koji je nedavno srušen nemarom radnika. Pronađena je gomila prirodnog kamena pješčara i nekadašnji sastavni dijelovi križa koji je bio umjetnički lijepo obrađen. Može se iščitati godina 1860. 
Križ blizu Raič salaša, kraj puta prema Gradini iz 1891. godine ima veliki povjesni značaja. Taj križ podigao je dr. Edo Margalić na svojoj zemlji. Jedini je trag u Somboru koji nosi ime velikana koji je rođen 1849. godine u Zagrebu, a preminuo 1940. u Somboru. Hrvatski jezikoslovac, sveučilišni profesor, prevoditelj, poznati latinac, slavist i leksikograf. Ravnatelj gimnazije u Somboru. Na žalost, križ koji je jedini trag velikana koji je živio u Somboru srušen je poljoprivrednim strojem i leži u komadima na zemlji. (Još se može spasiti!) Sljedeći križ je podignut 1909. godine na starom Sivačkom putu. Nalazi se u blizini dida Hornjakovog salaša. Križ iz 1917. godine podignut je kod Gertnerovog salaša i na njemu piše: »Na slavu Božju podigli Josip Zetović i žena mu Gjula Firanj godine 1917. Obnovio 2009. praunuk Šima Gertner sa porodicom«.
Najljepši križ napravljen od bijelog mramora nalazi se pokraj Sivačkog puta. Natpis: »Na slavu Božju i blažene Djevice Marije! Podignut od Michaela Müller i njegove supruge rođene Elisabetha Gärtner, 1933. godine«. Kanonska vizitacija iz 1963. godine piše o ovom križu: »Na Sivačkom putu kraj bivšeg Kronić salaša, podigao je Mihajlo Müller iz Krnjaje 1933. godine. U dobrom je stanju«. Napravljen je od bijelog mramora, okružen željeznom ogradom. U podnožju je uklesana dedikacija sa starim gotskim ukrasnim pismom na njemaškom jeziku. Baza križa je ukrasni element koji ima nišu u kojoj se nalaze ostaci Gospinog kipa. S križa nedostaje korpus i natpis. 
tekst i foto: Gabor Drobina

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika