Arhiv tekstova

Podsjetnik za mlade

Štovanim starim, ali nadam se i novim čitateljima moram ispovjediti da sam danima razmišljao što napisati u svojoj kolumni u jubilarnom, tisućitom broju Hrvatske riječi. Kada u petak budete »žurili« da kupite najnoviji broj, ujedno ćemo slaviti i dvadesetogodišnjicu osnivanja izdavačke kuće NIU Hrvatska riječ. Odlučio sam stoga krenuti s podsjetnikom koji počinje raspadom SFRJ (malo osobnog sjećanja jednog aktivnog sudionika tih događanja). Nakon pada Berlinskog zida i početka političkih promjena u istočnoeuropskim državama, u republikama članicama SFRJ sve više i više su se čuli zahtjevi, naročito u Hrvatskoj i Sloveniji, za promjenom političkog sustava, uvođenjem višestranačja, ali i o transparentnosti financiranja, kako ja kažem »sedme republike« zvane Jugoslavenska narodna armija. Kao formalni početak raspada države SFRJ najčešće se navodi rascjep u nekad jedinstvenom Savezu komunista Jugoslavije (SKJ) na četrnaestom (izvanrednom) kongresu održanom krajem siječnja 1990. godine u Beogradu. Sa sjednice je prvo otišla slovenska delegacija SKJ, zatim hrvatska, potom makedonska i bosanskohercegovačka stranačka delegacija. Ovaj kongres bio je kraj jednog procesa, koji je započeo u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Srbiji. Prvo je nekako »iscurio« detalj Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u kojem se tvrdilo da je srpski narod u svim pogledima neravnopravan u okvirima SFRJ u odnosu na druge republike članice. Potom se u Srbiji »dogodio narod«, čiji rezultat je bilo ukidanje autonomije Vojvodine i Kosova. Tim činom je i promijenjen odnos u najvišem tijelu Federacije u Predsjedništvu, jer broj članova s osam praktično je pao na šest. Predstavnici republika vršili su »kružno putovanje« posjetom značajnih mjesta za održavanje savjetovanja u republikama, bezuspješno razgovarajući o tome da u budućnosti SFRJ i dalje ostane federacija ili da se pretvori u konfederaciju. Istovremeno u »sedmoj republici« razmišljalo se o eventualnom vojnom puču, radi preuzimanja kontrole nad događanjima u zemlji.

Prvi višestranački izbori

Socijalistička Republika Srbija je bila posljednja koja je uvela višestranačje u bivšoj državi. Prvi takvi izbori su održani u dva kruga – 9. i 23. prosinca 1990. godine. Bilo je 250 izbornih jedinica s većinskim izbornim sustavom. Pošto su na gradskoj razini tijesno surađivali, Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) zajedno su imali apsolutnu većinu u Skupštini općine Subotica; za republičke izbore imali su zajedničke kandidate, na koncu subotički DZVM je osvojio tri mandata (Varga, Szecsei, Kasza), a DSHV jedno zastupničko mjesto (Antun Skenderović). Zahvaljujući istom izbornom sustavu u AP Vojvodini, kao zajednički kandidat ove dvije partije 1991. postao sam i ja zastupnik u Skupštini Vojvodine, a tada izabrani predstavnik DSHV-a Ivica Poljaković se pridružio našoj zastupničkoj grupi, a ne demokratama ili ligašima. Bar jednom svake godine podnošeno je izvješće o »prilikama među nacionalnim manjinama« u Pokrajini, a uporno je izostavljana hrvatska nacionalna manjina. Kada sam postavio zastupničko pitanje zašto se ne govori i o Hrvatima, odgovoreno mi je: »pošto traju sukobi u Hrvatskoj, njihov status još nije jasan«. Kada sam odgovorio da, neovisno od konačnog ishoda rata, Hrvati u Vojvodini postoje, ništa mi nije odgovoreno usprkos tome što su legalno izabrani predstavnici hrvatskog naroda sjedili u vojvođanskoj i republičkoj skupštini. U to vrijeme smatralo se da su Subotičke novine glasilo i Hrvata u Subotici, jer su bile nasljednica nekadašnje Hrvatske riječi, koja je izlazila od 25. kolovoza 1945. do 3. kolovoza 1956. Tada su odlukom Okružnog komiteta Socijalističkog saveza radnog naroda Vojvodine promijenili ime u sadašnje, zbog politike jugoslavenskih vlasti, koja je s imena svih hrvatskih institucija u Vojvodini uklonila atribute »hrvatski«. To se dogodilo i s kazalištem. Već tada je počelo negiranje postojanja Hrvata u našoj Pokrajini, koje se devedesetih godina nastavilo.

»Ipak se kreće«

Zbog tijesne suradnje dvije stranke (DZVM i DSHV) u Subotici od 1993. jedan od službenih jezika postao je i hrvatski, ali tek su 2002. Hrvati službeno priznati u Srbiji kao nacionalna manjina i tada je počelo i sa stvaranjem nacionalnih institucija. Osnovano je nacionalno vijeće (HNV), zatim NIU Hrvatska riječ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH). Polako, sa zastojima, započelo je stvaranje obrazovnih institucija, prvo kao njegovanje nacionalne kulture, a potom danas već u osnovnim i srednjim školama postoje razredi na hrvatskom nastavnom jeziku. Od 2021. gradi se i Hrvatska kuća, gdje će biti smještene i institucije HNV, NIU Hrvatska riječ i ZKVH. Zasad kazalište postoji tek na fasadi zgrade i u planovima!