Arhiv tekstova

Imamo predsjednika!

Naša otadžbina, odnosno domovina Srbija je relativno mlada država; nedavno, 5. lipnja, napunila je tek šesnaesti rođendan (još nije ni punoljetna). Proglašena je (iz nužde) 2006. godine 5. lipnja, nakon odlaska Montenegra iz zajedničke države. U tom trenutku imali smo čak dvojicu predsjednika: jednog bivšeg od propale zajedničke države SRJ (»tvorac« Ustava ove novo-stare države) i aktualnog predsjednika Srbije koji je bio isto »dvostruki«, jer je rukovodio tada vodećom Demokratskom strankom. On je izabran u još jednom mandatu, ali tada već kao predsjednik osamostaljene Srbije. Poslije smo u jeku »izborne utrke« imali kratko (skoro dva mjeseca) v. d. predsjednicu države, tadašnju predsjednicu Skupštine. Srpski narod i narodne manjine tada su dobili novog predsjednika Srbije, bivšeg radikala, koji je postao »napredan« i pocijepao vezu sa svojim kumom. Kumstvo je često neka vrsta »prinudno-korisničkog braka« u politici, što se može i prekinuti kad kum postane rival aktualnom vladaocu mirnim, ali i nasilnim putem za što imamo i povijesne činjenice. U našoj»relativno mladoj« Republici Srbiji još nemamo strogo definirane ceremonije (istine radi još mnogo što-šta nemamo, ali o tome drugi put), pa je tako izabrani kandidat za predsjednika prije ulaska u skupštinsku zgradu, sa stupa ove »najvažnije« zgrade u Srbiji (u pozadini s postrojenom gardom) održao govor »spontano okupljenoj« masi (točan sociološki naziv je: »organizirana gomila«). Na inaguraciju su neki građani došli iz daleke južne Pokrajine, strpljivo su stajali na rominjajućoj kišici i nisu se razišli ni kad je govornik otišao u skupštinsku zgradu položiti prisegu. Poslije prisege je održao »pristupni govor« od cca. sat vremena (o glavnim točkama ove besjede mogli ste čitati u prošlom broju Hrvatske riječi). Novi-stari predsjednik je potom prešetao preko puta i pred službenom rezidencijom predsjednika (bivši Novi dvor) prisustvovao je službenom vojnom ceremoniju garde i potom održao kratak govor. U okruženju okupljena masa kao »zvučna zavjesa« ritmički je skandirala »Aco, Srbine«. Tri govora u istom danu na tri skoro iste lokacije! Zar to nije naporno za glavnog aktera? Sanjao sam kako bi se sve to moglo pojednostaviti.

Habemus presidente!

Evo jednog mnogo kraćeg i efikasnijeg scenarija iz mog sna. Skupština na svojoj svečanoj sjednici na osnovu izbornih rezultata izabere novog predsjednika Srbije koji zatim polaže kratku prisegu. Budući da zgrada nema balkon, predlažem da se izgradi jedan prigodni balkončić s kojeg bi se aktualni predsjednik Skupštine mogao oglasiti: »Habemus presidente! Imamo predsjednika, a on je (ime, očevo ime i prezime). Prije ove objave iz određenog dimnjaka puštao bi se bijeli dim kako bi »spontano okupljene mase« bile obaviještene o velikom događaju. Sutradan u podne s balkona službene predsjedničke rezidencije novi predsjednik bi održao govor »Eto mene, eto vas«. Zatim bi objavio program »Slušajte moje viđenje budućnosti«. To je u duhu proklamirane »kulture sjećanja« jer na povijesni dan 23. travnja 1815. godine tadašnji knez reče: »Eto mene, eto vas« (a program budućnosti će biti) »rat Turcima«. Program je bio uspješan i Srbija je postala samostalna i međunarodno priznata država. Sličan je i najnoviji program koji je težak i mukotrpan, ali »Srbija će ostati cijela« uz pregovore i kompromise. 

Kompromisi i pogled u budućnost

»Trebamo se suglasiti konačno... da su nam pogledi u prošlost drugačiji... trebaju nam iste naočale i dvogledi u budućnost« (o susjednoj državi Hrvatskoj). Moje mišljenje: činjenice su činjenice, događaji su događaji, povezivanje činjenica i događanja je tumačenje, a to može biti različito. Evo klasičnog slučaja: otac, sin i magarac. Oni su »činjenica«. Događaji su sljedeći: otac vodi magarca, a sin sjedi na magarcu. Nailazi jedan prolaznik i kaže (»tumačenje«): »Kakav si ti sin kada dozvoljavaš da tvoj stari otac pješači a ti jašeš na magarcu?«. Akteri promijene situaciju, otac sjedne na magarca, a sin postane magarovodac. Nailazi prolaznik i veli: »Kakva si to budala, mlad i nejak pješačiš, a otac jaše magarca, umjesto da i ti sjedneš na tovar i zajedno jašete?«. Akteri poslušaše mišljenje i obojica zajašu životinju. Opet naiđe neki stranac i uzbuđeno kaže: »Kako ste vi surovi, mučite tu jadnu životinju, umjesto da idete pješice, a magarca vodite«. Tako su i učinili, obojica su sjašili i nastavili su dalje pješice vodeći magarca na uzdi. Toliko o razlici viđenja prošlosti i pogleda u budućnost kao i o kompromisima i dijalozima. No, postoji i varijanta da magarac samovoljno ide naprijed, a otac i sin ga slijede.