Arhiv tekstova

Veslanje ispod gnijezda bjelorepana

Preplavi me nevjerojatan osjećaj kad imam ideju za avanturu. Ne znam s čime bih to usporedila. Kao da se u tu ideju spoje svi moji trikovi i svi moji interesi i potrebe.
Prošlog vikenda imala sam prvi slobodan dan za prethodni mjesec, a vjerojatno i za sljedeći. Odbila sam svaki dogovor u želji da se odmorim, prije svega tijelo, a onda i rastrgani i preopterećeni um. No, kako to biva, kad se subota približila, htjela sam isprobati SUP dasku koju sam dobila i konačno odveslati dionicu od Monoštora do kanala u Somboru. Nakon par poziva i konzultacija dobila sam savjet da je prevruće i da nije vrijeme za takvu avanturu. To je samo pojačalo moju želju i izazov i ubrzo sam sve dogovorila. I nisam pogriješila.

Naša Amazonija

Mi stvarno živimo u Amazoniji. Veslajući, pomislih da mi je netko zavezao oči i vozao me satima helikopterom, pa spustio na to mjesto u kanalu, ja ne bih znala tko su stanovnici tih voda i po izgledu okoline me ne bi iznenadilo da iz vode izađe neki krokodil ili neka velika i ozbiljna zmija. Okolica buja, zelenila na sve strane, a nigdje kuće, nigdje mola. Mislim da ću taj dio prirode pamtiti zauvijek i zahvalna sam čovjeku koji ga nikada nije uspio nastaniti. A onda, kao da sami krajolici nisu dovoljni, preletjela nas je golema ptica. Čim sam ispustila famozni waaau, naš je krilati prijatelj pokazao svoj bijeli rep. Ni manje ni više, nego je orao bjelorepan odlučio uveličati ovaj, zasigurno već veliki dan. Doista, u ovakvim trenucima toliko sam zahvalan prirodi da često naglas zahvaljujem anđelu prirode, jer sam sigurna da postoji.

Gospodari našeg neba

Ne znam koliko su ljudi svjesni veličine životinja koje žive u njihovoj okolini. Kad kažem veličina, ne mislim samo na njihovu fizičku veličinu, već na njihov značaj, njihovu rijetkost, njihov doprinos čovjeku. Posljednja informacija koja me oduševila je da je šišmiš zaštićena vrsta, a još me više iznenadila činjenica da šišmiš u jednoj noći pojede 3 do 4 tisuće komaraca. Pa vidite što je bolje, staviti kemijski raspršivač ili šišmiša u sobu. Šalim se, naravno, ali morate priznati da je to zanimljiva činjenica. E sad, ne želim pisati o šišmišu nego o velikom gospodaru bjelorepanu.
Orao bjelorepan je vrlo rijetka i ugrožena vrsta ptica. Ovaj podatak me jako uznemiruje jer, kako kažu ornitolozi, bjelorepani nemaju prirodnih neprijatelja, što znači da smo im mi ljudi jedini neprijatelji, sječom šuma, otrovima, maltretiranjem, pa i nekim poljoprivrednim radovima. Srećom, ima onih koji su svjesni ovog problema, pa nastoje zaštititi područja na kojima se gnijezdi ova velika ljepotica.
Rasprostranjen je od sjeverne Europe (zapadna Irska, obala Norveške) na istok i jug, preko zemalja bivšeg SSSR-a na istok sve do Kamčatke i Japana. Najveće populacije su u Norveškoj i Rusiji. Visok je 70-90 cm, ima raspon krila 200-240 cm i težinu od 3 do 5 kg, s tim da je ženka znatno veća od mužjaka. Kljun mu je izuzetno jak, kod odraslih je žut, a kod mladih crn. Prehrana orla bjelorepana u skladu je s okolišem, pa se hrani patkama, guskama, gnjurcima, čapljama, zečevima, kornjačama, lisicama, zmijama i ribama do 8 kilograma.
Ono što je također lijepo kod ovih gospodara neba je to što biraju partnere za život. Istina, ako netko umre, dogodi se da preživjeli partner brzo pronađe novog, ali ako je sve u redu, žive zajedno do kraja života. Da su romantične duše, ovi grabežljivci otkriva i njihovo pjevanje, posebno u doba parenja kada mužjak doziva ženku.
Lijepi su, ogromni i vrijedni divljenja. Zašto neki ljudi ne uspiju osjetiti i doživjeti sklad koji priroda stvara s nama, ne znam, ali znam da sam zahvalna na svakom susretu i trenutku u prirodi gdje svi zajedno »letimo« i letimo kroz ove ljepote naše. Zato želim svima poželjeti dobrodošlicu u ovaj »svoj« dio prirode, a sigurna sam da ni moj prijatelj bjelorepan neće imati ništa protiv da ga posjetite.
Gorana Koporan