Arhiv tekstova

Ideja, upornost, uspješan posao

Obično kažu kako krojač ide u kaputu bez gumba, postolar (obućar) probušenih cipela, a brijač neobrijan. Međutim, u slučaju Dijane Mihalek iz Sonte, vlasnice rasadnika Mihalek, ta izreka ne vrijedi. Ono što se prvo vidi s ceste je s ukusom uređen i održavan vrt o kome Dijana brine s podjednakom predanošću s kojom vodi i svoj rasadnik. A to vođenje rasadnika sada je sve manje njen rad sa samim biljkama, a sve više ono što je neizbježno da bi se opstalo na tržištu. Iako je obitelj Mihalek, jer uz Dijanu tu je i njen suprug Damir, postigla da rasadnik donosi prihod, stajanja nema. Čak i kada se ne radi sa sadnicama, pakira ili šalje roba, radi se na marketingu, promociji, odgovara se na upite kupaca, pišu blogovi. 
Tako je danas, a početak je bio takav da bi mnogi koji nemaju Dijaninu upornost odustali. Ona nije čak i kada su se neočekivano nanizale godine u kojima je u rasadnik trebalo samo ulagati.
Rasadnik s tisuću vrsta

Na početku su Dijana i Damir imali samo ideju da bi nešto radili, ali trebalo je odlučiti što. Dijana je bila uposlena u Apatinskoj pivovari, a Damir je bio uposlen i bavio se poljoprivredom. Jeste pivovara bila poduzeće s dobrim plaćama, ali Dijana je htjela više vremena provoditi u kući s obitelji i raditi nešto svoje. Ideju za pokretanje vlastitog posla suprug Damir nije prihvatio od prve, ali Dijana nije odustajala. Kada su se sve druge ideje činile kao promašaj, ona je prelomila i odlučila krenuti. 
»Uvijek smo imali lijepo uređeni vrt, u njemu je bilo puno raznih perena i počela sam ih razmnožavati. To je bio početak. Doslovno ni od čega, od mojih biljaka koje sam gajila u vrtu. Četiri godina, uz dvoje djece, radila sam usporedo u pivovari i rasadniku. Kada se vratim u to razdoblje, ne znam kako smo mi to sve stizali«, priča Dijana. 
I danas pamti kako joj je jedna vlasnica rasadnika kazala kako je dovoljno dvije godine da posao stane na noge. Ali nisu trebale dvije već pet godina dok rasadnik nije počeo donositi prihod.
Bio je to moment kada je Dijana procijenila da može dati otkaz i potpuno se posvetiti svome poslu. Već  tada je procijenila kako je za uspješan posao osim prozvodnje važno raditi i na prodaji, a umjesto prodaje od kuće Dijanina ideja bila je onlajn prodaja. Urađen je novi sajt i online prodavaonica što je umnogome povećalo prodaju. Sljedeći korak bila je Facebook stranica koja sada ima oko 60.000 pratitelja, pa Instagram (otvoren prije dvije godine) s oko 13.000 pratitelja. Reklama na Facebooku pokazala se vrlo učinkovitom.
»Danas imamo više od 1.000 različitih vrsta, kako mi kažemo proizvoda. Ideja mi je bila imati sve kako bi kupci na jednom mjestu mogli kupiti sve što požele imati u svojim vrtovima«, kaže Dijana. 
Kako je koja vrsta stizala u rasadnik tako je Dijana učila o njoj, nadograđivala svoje znanje radeći s biljkama. Većina biljaka je na otvorenom, a od ove sezone Mihalekovi imaju i plastenik, a jedan dio na otvorenom pokriven je i zaštitnom mrežom. U rasadniku je 18 bazena s vodenim biljkama koje su danas veoma tražene. Kada su biljke spremne za tržište, ovisi od vrste. Neke su za prodaju spremne za tri tjedna, neke za šest, nekima je potrebno nekoliko mjeseci, za šiblje, koga imaju manje, godinu-godinu i pol.
»Što se tiče potražnje, svaka godina je drugačija. Nešto što je bilo hit jedne godine ne znači da će se dobro prodavati i naredne. Gledamo da od svake vrste imamo od 50 do 100 komada. Razmnožavamo ih u etapama; kada nešto prodamo, te biljke razmnožavamo dalje. Doslovno nam tržište diktira što da proizvodimo«, kaže Dijana. 
Postigli su to da im se kupci vraćaju tako da su mnogi vrtovi u Srbiji uljepšani biljkama iz ovog rasadnika.

Za širenje proizvodnje samo vlastita sredstva

Iako su proljeće i jesen dijelovi godine u kojima se sade biljke na otvorenom, najveća potražnja za sadnicama je s proljeća. 
»Udarni su ožujak i travanj i prvi dio svibnja. Zatim kraj rujna, listopad i studeni. Ali sadnice u kontejnerima mogu se u zemlju presađivati i kada je temperatura 30 stupnjeva«, pojašnjava Dijana.
U rasadniku Mihalek proizvodnja se širi iz godine u godinu. Naša sugovornica naglašava da to ne znači da se iz godine u godinu povećava i zarada. Obitelj Mihalek u širenje proizvodnje uvijek je ulagala samo vlastita sredstva, a njihova politika bila je širiti se onoliko koliko se može i ne dugovati nikome. Danas kada rasadnik uspješno radi, Dijana kaže da je donijela dobru odluku, a ako žali za nečim onda je to što sve nije počela mnogo ranije. Što nije slušala sebe i što i usprkos strepnji roditelja i supruga nije ranije prelomila, napustila posao i posvetila se rasadniku.
Roditelji i suprug su joj danas velika pomoć. Pomagala je i kći, inače prošle školske godine učenica generacije u apatinskoj gimnaziji, danas studentica Fakulteta tehničkih znanosti u Novom Sadu. Sin je u sedmom razredu osnovne škole i za sada je škola njegova jedina obveza.
Dijanin radni dan počinje u šest sati ujutru, a najviše posla ima za računalom. Prima i priprema papire za njihovo slanje, odgovara na pitanja kupaca, objavljuje postove…
»Morate stalno biti aktivni, točno se vidi: ukoliko nema naših novih objava, nema ni porudžbina«, kaže Dijana.
Naš dojam je da je zadovoljna onim što su do sada uradili, da je zadovoljna svojim poslom iako joj, kako sama kaže, nedostaje vrijeme kada je mogla više biti posvećana biljkama u svom rasadniku. Medije je uspješno godinama izbjegavala, ali je na ovaj razgovor pristala od prve. I tako je nastala ova priča, koja može biti korisna za one koji slično kao i Dijana nekada razmišljaju o svom poslu, jer upustiti se u tako što traži upornost, istrajnost i rad. 
Z. V.