Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Pčele, zemlja i zumbuli starčevačke obitelji Šic

Brojne generacije unatrag više desetljeća othranjeno je i odraslo na medu obitelji Šic iz Starčeva, a i danas znaju za njega i redovito ga kupuju. Znaju i za njihove zumbule budući da su jedina obitelji u ovom banatskom mjestu koja se i danas bavi cvjećarstvom, gospodarskom granom kojom su se svojedobno tradicionalno bavile mnoge ovdašnje hrvatske obitelji. Obrađuju i oko 30 jutara zemlje, a bave se i gajenjem češnjaka. Za pčele i med zadužen je Petar Šic, koji je ostale poslove vremenom prepustio svom sinu Zlatku Šicu, a u svemu imaju i veliku pomoć svojih supruga.

U društvu pčela blizu 70 godina

Za Šicov med svatko zna, budući da se u Starčevu samo kod njih može kupiti kao domaći proizvod, a nema ga ni u okolnim selima. 
Petra je, još kao dječarca (‘55.-’56.), djed vodio sa sobom kada je obavljao pčelarske poslove i polako ga upoznavao s njima u želji da unuk jednog dana nastavi njegovim stopama.
Po povratku iz Njemačke i nakon što je djed doživio blagi šlog, Petar je 1978. preuzeo kompletan posao u pčelarstvu, vremenom se usavršavajući na stručnim predavanjima u Beogradu, Pančevu, te čitajući literaturu na tu temu. Radio je i u industriji 30 godina, a kada je to propalo ‘89.-’90., dao je otkaz i uključio se profesionalno u pčelarstvo.
»Uvijek smo imali oko 50 košnica, vremenom smo ih razvili na oko 200. Sada imamo oko 100 košnica s rojevima, ali što se tiče meda, peluda i matičnog mliječa, 50 košnica je radnih. Košnice su u šumi, doma mi je zimovnik i sve to proizvodi matica. Prije sam matice majke uzimao iz Slovenije (2-4), odredim koja je od njih najveća, najjača, i onda od nje uzimam jaja, presađujem ih s kineskom iglom i kad sazriju (15. dan), dijelim ih rojevima u dva rama. Kad se to oplodi, širim ili prodajem«, kaže Petar Šic.
U 90 posto slučajeva to je bagremov med, koji je, ističe, najcjenjeniji, a ostatak je cvjetni. 
»Budući da prije nije bilo tretiranja insekticidima, bilo je puno njiva s bijelim bosiljkom, koji je za pčele jako dobar i unosan, pa smo pravili i cvjetni med u kojem je bilo i gorušice i palamida kojeg je bilo u svakom žitu. Što se tiče količine meda, u posljednjih četiri-pet godina, zbog hladnog proljeća i mrazeva imamo svega 10-15 kilograma po košnici, a nekad smo po košnici imali 50 kg. Kilogram mu je sada 800 dinara, a prodajem i matični mliječ, pelud i propolis kapi«, navodi on te dodaje kako je bavljenje pčelarstvom težak i riskantan posao. 
»Posljednje četiri godine smo duboko u minusu i moram to nadopuniti od moje male mirovine. Što se tiče subvencija od države, dobivamo svega 800 dinara po košnici što je jako malo, za razliku od primjerice koze, koja ne koristi ‘društvo’, uništava zelenilo, a za koju dobiju 8.000 dinara po kozi.«
Na kraju priče o pčelarstvu od Petra smo čuli i jedan interesantan podatak: pčela ako ima jednu vrstu peludi, živi 30 dana, a ako ima 2-3 vrste, do 45 dana. Zimska pčela mora imati barem 4-5 vrsta peludi da bi živjela tri mjeseca. Svaki pelud ima određene kvalitete i daje pčeli snagu koja utječe na dužinu njenog života.
Što se cvjećarstva tiče, njim se bavila Petrova baka (Perakovi) i kao dijete je išao s njom na tržnicu na Zeleni venac u Beogradu gdje se za kupovinu njenog cvijeća čekalo u dugim redovima. Iz tih vremena obitelj Šic je jedina u Starčevu koja se nastavila baviti ovim poslom i to radi unatrag 50 godina. 
»U početku su to bili tulipani i zumbuli, ali su se tulipani nekako izgubili. Oni se teže prodaju, a zumbul može duže stojati. Krenuli smo s 10-12 ari pod cvijećem, sad imamo tri vrste zumbula i dva plastenika dužine  90 m koji samo za to služe. Kad sadimo, sve je na otvorenom, a u siječnju ih stavljamo pod plastenike. Lukovice se same razmnožavaju, sade se u rujnu-listopadu, a u veljači izbijaju iz zemlje. Imamo vadilicu za krumpir i s njom vadimo i zumbul. U saksijama radimo od 500 do tisuću komada. Imamo nakupce u Beogradu (na kvantaškoj tržnici) gdje se naveliko prodaju naši zumbuli. Samo jedan mali dio (oko 50 vezica) supruga ovdje subotom prodaje zajedno s medom. Ranije su nam u ovom poslu pomagali bližnji iz rodbine (babe, tete...), a sada, kad više nema njih, sami sve radimo, nas četvero (supruga Rada, sin, snaha Jelena i ja)«, kaže Petar Šic.
Svojedobno, dok je radio u firmi, bavio se i ratarstvom, ali kada je otišao u mirovinu i naveliko se počeo baviti pčelarstvom, zemlju, cvjećarstvo te gajenje češnjaka predao je sinu Zlatku.

»Širimo se koliko nas jorgan pokriva«

Zlatko Šic u okviru svog gospodarstva obrađuje oko 30 jutara zemlje (25 u svom vlasništvu, a 5 jutara u arendi) na kojoj gaji suncokret, pšenicu i kukuruz. Ovim se poslom ozbiljno počeo baviti od 2004. godine, kada je prijavio gospodarstvo i od tada, kako napominje, sve to ide nekom uzlaznom putanjom; i ulaganja i prinosi, a i život od toga. Sve radi sam, supruga mu malo pripomogne, imaju svoju mehanizaciju, dok veće strojeve, poput kombajna, uzimaju u rentu.
Na pitanje o prinosu, prodaji i čuvanju kultura, Zlatko odgovara:
»Što se tiče prinosa, na desetak lanaca to je 25 tona suncokreta i imam već dogovoreno u koji silos ga nosim. Pšenicu uglavnom predajem, nemam ništa unaprijed ugovoreno. Sad je problem s kukuruzom, kako je država zabranila izvoz prije dva mjeseca, on mi stoji (50-60 tona), ne mogu ga prodati. Otkupljivači gledaju kako će, što će, krenuo je neki mali izvoz, ali džabe kad ga nemam kome prodati. Inače, kukuruz nakon žetve čuvam, čekajući bolju cijenu, ali suncokret ne, jer mora ići u uljare. Pšenicu bih mogao u teoriji, ali ona je problematična zbog vrućina i štetnika. Ima kada sam je čuvao, to je najbolja varijanta, ali za to trebaš imati radnu snagu i silose, a mi to nemamo«, pojašanjava on dodajući kako se ne isplati, na duže staze, povećavati količinu neke kulture: »Važan je prinos, tj. tzv. plodored, a ne cijena. Npr., ako imaš pet godina kukuruz, kojem je uvijek najveća cijena, a treće godine će imati manji prinos, dobijaš i manju cijenu«.
Po njegovom mišljenju, recept za dobro poslovanje je biti discipliniran i »širiti se koliko jorgan pokriva«.
»Kukuruz je sad navodno 35-36 din, to je odlična cijena. S ovakvim cijenama, čak i da daš 120 dinara za ureu, a nekad je bila 40. Ipak, s ovim cijenama to možeš pokriti. Jesu velika ulaganja, ali treba biti discipliniran i uvijek moraš imati rezervu za ulaganje da bi mogao nastaviti. Mnogi ulaze u kredit da bi uzimali avione/kamione i onda kukaju na proljeće. Sve u svemu, naš je princip da se širimo koliko nas jorgan pokriva.«
S druge strane, državnim poticajima za ratarstvo nimalo nije zadovoljan i smatra da je državni proračun za poljoprivredu namijenjen samo velikim gospodarstvenicima.
»To je smiješno. Ja sad recimo da kupim traktor za 30 lanaca zemlje, neki od 30-40 tisuća eura minimum, kad ću ga isplatiti? Ne isplati mi se. Umjesto da od tog povrata novca od 50 posto za mehanizaciju sto ljudi normalno radi i živi, to je slučaj s deset ljudi koji žive ekstra dobro, a ovih 90 i njihove familije puno lošije. Ja se tu još uvijek nekako koprcam, nisam došao do toga da mi se ne isplati, ali bi moglo biti mnogo bolje. Znači, od državnog sustava subvencija najviše koristi imaju ekstra veliki gospodarstvenici, oni koji imaju 400-500 hektara zemlje. Nekada se dobivalo 12.000 dinara po hektaru, negdje do 2008./09., to je smanjeno, mislim da je ove godine oko 4.000 din po hektaru i neka veća ulaganja su prebačena za mehanizaciju«, ističe Zlatko Šic.
Uz sve navedeno, bavi se i gajenjem češnjaka.
»Jedno vrijeme sam ga gajio na 20-30 ari, a kada su počeli uvoziti kineski, odustao sam. Prije 3-4 godine sam počeo ponovno, budući da su ljudi shvatili da ovaj kineski nije ni blizu kao naš. Sada ga gajim opet na nekih 20 ari, i to za maloprodaju, tržnicu i osobne potrebe.«
Na pitanje je li zadovoljan poslom kojim se bavi u smislu zahtjevnosti i isplativosti, Zlatko odgovara potvrdno, ističući kako mu posebno znače nezavisnost, sloboda i boravak na otvorenom, u prirodi. 
I. Petrekanić Sič 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika