Arhiv tekstova

Kiparski opus darovan rodnom Klanjcu

Galerija Antuna Augustinčića zasnovana je 10. veljače 1970. godine, kada je Antun Augustinčić (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.), zagrebački i pariški đak, jedan od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća, likovni pedagog i akademik – pozdravljajući Odluku 10. zajedničke sjednice Općinskog vijeća i Vijeća radnika Skupštine općine Klanjec od 22. siječnja 1970. godine o osnivanju Fonda za izgradnju galerije njegovih kiparskih radova – darovao svom rodnom Klanjcu vlastiti kiparski opus – nastao od dvadesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koji mu je priskrbio ugled u domovini i inozemstvu – uz uvjet da se galerija njegovih radova i izgradi.
 Galerija je otvorena za javnost svibnja 1976. godine, na Augustinčićev rođendan, postavom koji je vodio sam Augustinčić. Kao samostalna muzejska ustanova djeluje do kolovoza 1992. godine, kada Vlada Hrvatske donosi Uredbu o Muzejima Hrvatskog zagorja, kojom Galerija Antuna Augustinčića biva uključena – zajedno s Muzejom seljačkih buna u Gornjoj Stubici, Muzejom Staro selo Kumrovec u Kumrovcu, Muzejom krapinskih neandertalaca u Krapini i Dvorom Veliki Tabor u Desiniću – u novoosnovanu krovnu ustanovu sa sjedištem u Gornjoj Stubici, pa od 1993. godine djeluje pod nazivom Muzeji Hrvatskog zagorja – Galerija Antuna Augustinčića. Sukladno značaju Augustinčićeva djela, Galerija otpočetka ima republički, odnosno kasnije državni značaj, pa je financirana iz republičkog, odnosno državnog proračuna. 
O radu i sadržaju ove Galerije razgovarali smo s Božidarom Pejkovićem, profesorom komparativne književnost i povijesti umjetnosti, koji dolazi na mjesto kustosa u Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu od 1991. godine, a od njezina pripojenja novoosnovanoj muzejskoj ustanovi 1993. godine na mjestu je voditelja ustrojstvene jedinice Muzeji Hrvatskog zagorja – Galerija Antuna Augustinčića.

Proces konstituiranja Galerije

» Uređenjem unutrašnjeg stalnog postava i izdavanjem kataloga stalnog postava i fundusa na stanovit način je dovršen desetgodišnji proces konstituiranja Galerije kao suvremenog muzejskog kompleksa kojem je osnova Augustinčićevo djelo, a 90. obljetnica Augustinčićeva rođenja obilježena na najbolji način. Time je jedan razvojni ciklus bio dovršen i Galerija se kao zrela muzejska ustanova mogla kompetentno okrenuti samom mediju skulpture i problematici vezanoj uz skulpturu, s pozicija i povijesno-umjetničke i muzeološke struke. Takvo nadilaženje vlastita memorijalnog karaktera pokazalo se uvjetom kvalitetnoj obradi vlastita fundusa te sveobuhvatnom pristupu Augustinčićevu djelu. U novi razvojni ciklus, kojim se Galerija koncipira kao muzej skulpture, i u novo desetljeće krenulo se s novim elanom, unatoč ratnom stanju te starom problemu depoa. Naime, početak obnove samostana 1989. godine ponovo je aktualizirao pitanje depoa, jer se studijski depo morao zatvoriti i fundus prenijeti u veliki depo i prostor za restauraciju, čime je zbog pretrpanosti onemogućeno manipuliranje fundusom i istinska skrb o njemu«, kaže Pejković i pojašnjava kako je zamah kojim je Galerija krenula u samostalnoj državi na stanovito vrijeme usporen njenim podvođenjem pod Muzeje Hrvatskog zagorja, ali će se nadalje uspješno razvijati zacrtanim smjerom i naposljetku riješiti kronični problem depoa. Tako će u veljači 2014. godine Muzeji Hrvatskog zagorja, uz partnerstvo Grada Klanjca, prijaviti projekt izgradnje nove čuvaonice Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, pod nazivom Studio Galerije Antuna Augustinčića, kojemu će biti dodijeljena bespovratna sredstva iz fondova Europske unije u iznosu od 93,50 posto ukupne vrijednosti. Projekt je realiziran u predviđenom kratkom roku, pa je Studio Galerije Antuna Augustinčića i svečano otvoren 29. rujna 2016. godine. U njemu su svoje mjesto našli svi sadržaji i aktivnosti Galerije izvan stalnog postava.

Stalni postav

Sadašnja ekspozicija temelji se na stalnom postavu iz 1990. godine, koji je nastao nakon dva pročišćenja prvog, Augustinčićeva postava, a predstavlja opredjeljenje za tematsko komparativni pristup njegovom djelu. Obuhvaća dvije međusobno ovisne cjeline: unutarnji postav – u skladu s trodijelnom raščlambom prostora tematski podijeljen na intimnu plastiku, portrete i javne spomenike – te park skulpture uokolo Galerije. 
»U prvoj dvorani stalnog postava izložena su komorna djela, od ranih radova iz 1920-ih, koja svjedoče o razdoblju Augustinčićeva formiranja na zagrebačkoj Akademiji te studija u Parizu u vrijeme dominacije art decoa – Harlekin; Djevojka i mladić s gitarama, razvoju vlastita kiparskog izraza te trajnoj preokupaciji ljudskim, poglavito ženskim tijelom, niz torza iz 1940-ih i 1950-ih, u pokretu ili u klasičnom stavu kontraposta. Druga dvorana posvećena je portretima, stalno prisutnoj temi u Augustinčićevu opusu. Izborom iz brojnog niza snažnih, psihološki dorečenih i skulptorski izražajnih portreta njegovih prijatelja te poznatih osoba iz kulture i politike, prati se razvoj njegova kiparskog postupka: od početne stilizacije – Portret Nade Mikačić; Portret Mladena Ivekovića, preko realizma – Portret Luje Novaka, impresionističkog tretmana površine – Portret Bojana Stupice, do ekspresivne kiparske geste – Portret Branka Gavelle. U trećoj dvorani izložen je izbor skica i modela za javne spomenike, po kojima je Augustinčić i najpoznatiji širokoj publici: monumentalni Mir, postavljen uz zgradu UN-a u New Yorku, Rudar, postavljen ispred Međunarodnog ureda rada u Ženevi, fragment Pietà, kao dio ansambla za nepotpuno realizirani Spomenik Šleskom ustanku i Józefu Piłsudskom u Katowicama, Dva borca, dio reljefne kompozicije Spomenika palim Nišlijama«, kaže Pejković i predočava kako pred ulazom u Galeriju posjetitelje dočeka Petrica Kerempuh sa Spomenika seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici, a vanjski postav započinje Spomenikom Marinu Držiću, u paciju Galerije te se nastavlja parkom skulptura: skulpture i fontane izvedene za gradske prostore i parkove – Kupačica, Majka i dijete, Dječak i Dječak s ribom, Brijunski akt, grobne skulpture – Usnula djevojka, Odmor, Anđeo, Mojsije i Ikar te javni spomenici – Konj u pokretu – dio Spomenika kralju Aleksandru u Somboru; Spomenik Titu, Spomenik Moši Pijadi. Na izlazu iz parka, lijevo od ulaza u Galeriju, je Nošenje ranjenika, podno kojeg su položene urne s pepelom Nade i Antuna Augustinčića. 
Osim Galerije, posjetitelji mogu razgledati i novoizgrađeni, dvjestotinjak metara udaljeni, Studio Galerije Antuna Augustinčića u kojem je zbrinut cjelokupan muzejski fundus i u kojem su objedinjene sve aktivnosti  Galerije Antuna Augustinčića, uključujući povremene izložbe i pedagoško-edukativne programe. Nakladnička djelatnost Galerije započinje izdanjima vezanim uz stalni postav, a od 1981. godine izlaze Anali Galerije Antuna Augustinčića. Od jedinstvenog primjera časopisa jedne muzejske ustanove vremenom će se preobraziti u jedinstven primjer časopisa koji se u Hrvatskoj bavi prvenstveno skulpturom i uređuje prema znanstvenim uzusima. Upravo izlazi obljetnički svezak, dvobroj 40-41, posvećen zgradi i parku Galerije Antuna Augustinčića koji zbog vremešnosti vape za obnovom.
Zvonko Sarić