Arhiv tekstova

Ljevoruki desni bek

Jedna od njegovih želja, uz to da bude reprezentativac Belgije i igrač prvoligaškog kluba, je i obući dres hrvatskog nacionalnog tima

Mladi Matija Miković, rukometni je reprezentativac Flandrije, regije u Belgiji. Rođen je i odrastao  u Belgiji, ali je podrijetlom iz Subotice. Roditelji Stipan i Aleksandra, rođena Hupko, otišli su iz Subotice prije više od 20 godina. Prvo u Hrvatsku i Mađarsku, a prije 21 godinu odlučili su da im stalna adresa postane Belgija. Usprkos tome što je po rođenju Belgijanac, Matija govori hrvatski jezik i to bunjevačku ikavicu, kojom se i govori u njihovoj kući. Božićne i novogodišnje praznike Matija je proveo u Subotici, kako kaže, na Bikovu.

Izdanak sportske obitelji

Mikovići su spotska obitelj. Matijina majka Aleksandra bavila se atletikom, otac Stipan bio je deset godina rukometni trener u Nizozemskoj i Belgiji, a aktivna rukometašica bila je i Matijina sestra Sabina, koja je bila igračica nacionalne belgijske lige, provincije Antwerpen, a kasnije reprezentativka Flandrije. Sabina više nije aktivna rukometašica, ali zato Matija uspješno krči put na rukometnim terenima.
»Trenirati rukomet počeo sam još kao klinac i 11 godina sam aktivno u ovom sportu. Na poziciji sam desnog beka. Ljevoruk sam, a u Belgiji je to prednost jer nema puno takvih igrača. Sami početci nisu obećavali, ali sam bio uporan, radio sam, napredovao polako«, priča Matija. 
Prilika da se igrači probiju dalje je takozvani skrining na koji se sportaši prijavljuju, a treneri vrše odabir. »Tako sam stigao do reprezentacije Flandrije. Prijavio sam se za skrining i sada 12. siječnja imam još jedan trening, a 15. siječnja pred utakmicu, u kategoriji mlađih kadeta, koja se igra prije susreta  reprezentacije Belgije i Kosova. To je kvalifikacijska utakmica za plasman na Europsko i Svjetsko rukometno prvenstvo«, priča Matija, član rukometnog kluba iz Trnhouta, mjesta kraj Antwerpena.
Uz treninge i školu Matija stigne pratiti i rukometne utakmice hrvatskih klubova i reprezentacije. Kaže, rukomet je u Hrvatskoj popularniji i razvijeniji nego u Belgiji.  
»Zato bi bilo dobro da reprezentacija Belgije izbori plasman na Svjetsko prvenstvo, to bi sugurno pridonijelo popularizaciji ovog sporta«, kaža Matija i dodaje da je prošle godine bio tjedan dana u rukometnom kampu u Zadru. 
Kada uspoređuje način rada u Hrvatskoj i Belgiji, kaže da se u Hrvatskoj puno intenzivije i ozbiljnije radi i da se u Hrvatskoj igra kvalitetniji rukomet.

Majkina pogača od maka

Dva, ili tri puta godišnje Mikovići dolaze u Suboticu. Susret s obitelji ono je što Matiju najviše raduje u Subotici. 
»U Belgiji, osim jednog brata, nemamo nikoga, Ovdje mi je baka, ili što bismo mi rekli majka. Hrana mi je ovdje bolja i slađa, a najviše volim kada mi majka, a 82 godine su joj, napravi pogaču s makom. Toga u Belgiji nema«, priča nam Matija.
Iako rođen u Belgiji, izvrsno govori hrvatski jezik, jer u njihovom domu obitelj govori hrvatski. 
»Kada nešto ne razumijem ili pitam oca ili pojašnjenje sam potražim na internetu. Isto tako ja sam tu da pojasnim ako je mojima nešto nerazumljivo u flamanskom jeziku«, kaže Matija.
Jedna od njegovih želja, uz to da bude reprezentativac Belgije i igrač prvoligaškog kluba, je i obući dres hrvatskog nacionalnog tima.
»Pohađam šeti razred srednje škole. U Belgiji osnovna škola traje šest godina, a isto toliko i srednja. Što ću poslije srednje još dvojim. Odluku ću donijeti u šestom razredu«, kaže Matija. 
Uz školske obveze dva puta tjedno ima treninge, a angažiran je u svom klubu i kao pomoćni trener mlađih kategorija. Uzor su mu francuski igrači, a od hrvatskih rukometaša izdvaja Luku Stepančića, visokog igrača, klasičnog šutera. 
»Igrač na mojoj poziciji mora biti čvrst u obrani i brz. U rukometu je važna brzina. Za svaki napad već u glavi mora postojati naredni potez«, otkriva nam Matija dio rukometne taktike.
Matija je skroman, pa tek od njegovog oca Stipana doznajemo da su za njega zainteresirana dva prvoligaška kluba iz Antwerpena. Otac Stipan netko je na koga se Matija uvijek može osloniti. Prati utakmice svog sina, zajedno prate utakmice drugih klubova, komentiraju, otac je tu i za savjete i  rješavanje nedoumica i sve se to na hrvatskom jeziku koji u međusobnoj komunikaciji ova obitelj jedino i koristi. 
»Ima rasprave, ali uvijek ga pustim da sam dođe do rješenja, odluka«, kaže Stipan i na koncu razgovora otkriva da je jedna od ideja da Matija studije nastavi u Zagrebu, ali tu odluku morat će donijeti sam. 
Z. V.