Arhiv tekstova

Starčevački težak i veseljak

Jedno od tradicijskih glazbala u Banatu jesu gajde. Svirka na njima je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša. Nisu sve gajde iste i u nekim područjima postoje razlike u izradi njihovih dijelova, a prema tome i u tehnici sviranja. Dijelovi gajdi su rog, prebiraljka, našak, puhaljka, trubanj i mješina. Sviraju se upuhivanjem zraka u jareću ili janjeću mješinu, a grade se od plemenitog drveta (javora, jasena, klena, trešnje, šljive ili oraha), koje se suši dvije godine na zraku, a potom na dimu. 
Kod Hrvata u Starčevu svojevrsni virtuozi na ovom instrumentu bili su Luka Bogut (1906. – 1974.) i njegov sin Franja. Ova je obitelj rodom iz Donjeg Taborišta kraj Slunja gdje je rođen njezin rodonačelnik Matija, naseljen u Starčevo kao graničar za vladavine Marije Terezije. Luka ili po nadimku Lukica koji je dobio vjerojatno zbog niskog rasta i sitne građe, je među ostalim članovima izvorne folklorne grupe iz Starčeva, nastupio i na Međunarodnoj smotri folkora u Zagrebu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegov je nasljednik Franja Bogut zvani Beli rođen u Starčevu davne 1932. godine od oca seoskog zidara i gajdaša, i majke Kate, djevojački Leksović, a njihova rodna kuća nalazi se na samom kraju naselja na putu za Omoljicu. Kako je obitelj bila bezemljaška, tako je i Franja po okončanju Drugog svjetskog rata bio prinuđen zaposliti se u seljačkoj radnoj zadruzi. Postao je vrsni traktorist budući da je veoma brzo svladao upravljanje i rad s ovim tada inovativnim strojevima. Prema sjećanjima starčevačkoga kroničara Vinka Rukavine, mladi je Franja u vrijeme vršidbe upravljao plavim traktorom zetor koji je na jednoj strani imao remenicu uz čiju je pomoć remenom pokretana vršalica. Bio je spretan i u upravljanju vršalicom, pa je rado bio tražen od seljaka, osobito kada je aktualno bilo zimsko oranje. 
Franja je imao starijeg brata Josipa, zvanog Joca, i mlađu sestru Milku. U kraju Starčeva gdje je odrastao u to je vrijeme bilo mnogo mladića njegovih vršnjaka. Među njima se mogu izdvojiti Pajo Radočaj, Đura Poljak, Luka Vuković, Joso Plenk, Duša Nedeljkov, Mavro Restak, Bato, Blaško i Nikola Blaženić. Sa svima njima Franja je do kraja svoga života bio u prijateljskim i dobrosusjedskim odnosima. Oženio se Sofijom Blaženić 1951. godine i već 1952. rodio im se sin Mauric, a kasnije kćeri Mara i Lela. Franja i Sofija često su se selili budući da nisu živjeli u roditeljskoj kući. On je, s obzirom na posao koji je bio sezonski, znao po cijele dane raditi, pa se katkad dogodilo da je malo dublje pogledao u čašicu i kući došao pripit. Bio je veseljak i u slobodno vrijeme lovac, te je spomenutim prigodama znao i zapucati iz puške. 
Seljačke zadruge vremenom su se gasile. Stoga je Franja postao profesionalni šofer i do mirovine bio za volanom kamiona. Tu je svoju strast prenio i na sina Maurica koji je iznenada preminuo nedaleko od Slavonskog Broda na jednom od svojih putovanja.
Franja i njegova supruga Sofija izgradili su svoj obiteljski dom na mjestu stare Plenkove kuće u Ulici Ive Lole Ribara u Starčevu, baš u kraju u kojemu su odrasli. On je po umirovljenju tada napokon mogao uživati u unucima i smirenom životu. Ponovno se mogao družiti sa svojim starim susjedima kojih je, nažalost, bivalo sve manje jer su jedan po jedan polako umirali. Naprasna smrt sina 2003. godine ubrzala je i odlazak čuvenog čika Belog koji je svoje najmilije zauvijek napustio 2007. Pokopan je na starčevačkom katoličkom groblju, a ostala je uspomena na šofera, veseljaka i šaljivdžiju, ali i posljednjeg starčevačkog gajdaša.
Dalibor Mergel