Arhiv tekstova

Zahvala za zajedništvo oko oltara

S obzirom na to da živimo u nekom vremenu gdje se Bog i Crkva potpuno odbacuju, došlo je vrijeme da mi svojim životom i primjerom posvjedočimo da se može živjeti s Bogom i Crkvom, a da uz to možeš biti i uspješan čovjek

Na Staru godinu, 31. prosinca, vjernici brojnih župa imali su zahvalnost za proteklu godinu. Zahvalnost je drugačije protekla u subotičkoj župi sv. Jurja, gdje su se okupili sadašnji i nekadašnji ministranti, koji su došli zahvaliti ne samo za proteklu godinu nego i sve dosadašnje primljene milosti. 
Ova ideja potekla je od nekadašnjeg ministranta, sada aktivnog župljanina ove župe Jaše Šimića, koji je ubrzo našao podršku Grge Tikvickog i Mihajla Skenderovića, a sve to je podržao župnik mons. Ferenc Fazekas, kao i s. Nada Ivanković. 

Osjećaj pripadnosti 

»Pomislio sam kako bi bilo lijepo da se okupimo, svi ministranti koji su ministrirali u ovoj župi u proteklih 60, pa i više godina. Velika većina ljudi je i dalje u ovom gradu, pa smo odlučili ideju provesti u djelo. Grgo je preuzeo tu inicijativu kontaktirati ljude i tako smo okupili ljude koji su nekadašnjih godina bili okupljeni oko oltara«, priča nam Šimić. 
Iako je na popisu bilo 20 ljudi, njih četrnaest se odazvalo ovoj inicijativi. 
»Mislim da je i to lijepi broj. Najstariji ministrant je 85 godina, pa je onda sljedeći 75 i tako redom, pa sve do mojih, 63 godine. Zahvalnost se u našoj župi tradicionalno obavlja dvojezično i mislim da je ovo bio odličan povod za susret. Gábor Bisztricki je animirao ministrante koji su dolazili na misu na mađarskom jeziku, dok sam ja one koji su dolazili na mise na hrvatskom. Bilo je to iznenađenje i za sve župljane«, priča nam Grgo Tikvicki i dodaje: »To što sam doživio kad smo svi bili tu kraj oltara je posebno svjedočanstvo. Svi smo mi imali svoje uspone i padove u svom vjerskom životu i ovo sam doživio kao šansu da se nađemo ponovno oko oltara. Kada smo se okupili prije mise, vidjela se radost na svim ministrantima i mladima i starijima, kako u šali kažemo veteranima. A tu našu radost zajedništva smo prenijeli i na župljane, koji su također bili oduševljeni. Tada je u našoj crkvi bio raj na zemlji. Dobili smo posebnu priliku zahvaliti ne samo za ovu godinu nego i za sve milosti koje smo dobili tijekom svih godina života od Svevišnjeg«. 
»Mislim da je ovo jako dobro i za našu župsku zajednicu. Ako nema događanja, ljudi idu drugdje. Mnogi su već i otišli. Ovo je sada novi duh kod nas. Bila je tradicija da časne, koje su bile ovdje u župi, rade s pjevačima i ministrantima. Časna s. Sofija se desetljećima bavila ministrantima, okupljala ih i postojao je život zajednice. Bilo je tu, svi smo svjesni, i uspona i padova, ali novi župnik je donio i novi duh zajedništva. Svima nam je ovo poticaj za dalji rad, a kad se dobro osjećaš, kada dolaziš u crkvu i osjećaš da pripadaš zajednici je dodatna motivacija«, kaže Šimić. 

Svjedočanstvo primjerom

Iz razgovora smo doznali i da su neki išli u dvije crkve istovremeno. 
»Kod nas je to tako moralo biti. Moji su bili trećoredci kod franjevaca, pa smo tamo ‘morali’ ići ministrirati i biti na misi, a ovdje smo pripadali i voljeli ići. Tako smo nedjeljom bili na dvije mise«, priča Skenderović i dodaje: »S obzirom na to da živimo u nekom vremenu gdje se Bog i Crkva potpuno odbacuju, došlo je vrijeme da mi koji smo ostali u Crkvi svojim životom i primjerom posvjedočimo da se može živjeti s Bogom i Crkvom, a da uz to možeš biti i uspješan čovjek. To je bio naš povod za zahvalu, da i danas s ponosom možemo gledati svoju djecu i unučad koji su također tu oko nas«. 
A tako je i bilo. I djeci je bilo drago vidjeti svoje očeve, pa i djedove oko oltara, a posebna dragost ministrirati skupa s didom. To baš i nema svugdje. Iako su po priči sugovornika »glavni« ministranti bili mališani i »veterani« su imali svoja zaduženja. Istina, nije im bilo važno tko će biti prvi par, kao nekada, ali sve je išlo, kako su rekli, kao podmazano. Na kraju, kao što župnik nagradi male ministrante, ovoga puta djeca su počastila i svoje velike prethodnike na isti način bombonom i čokoladom, koje inače dobiju svaki puta od župnika. 
»Ovaj naš čin vidimo i kao podršku našoj djeci i unucima, da ne posustaju u vjeri. Mnogi akteri ovog okupljanja imaju već i po tri generacije, neki su od njih ministranti, neki čitači, neki pjevači. Nevjerojatno je kako se osjećalo zajedništvo bez obzira na jezično područje, a to smo uspjeli prenijeti i na vjernike«, kaže Tikvicki.  
Župniku je ostalo samo da bude podrška i uživa u zajedništvu svojih vjernika. 
»Uvijek imam pred sobom Pavlovu poslanicu gdje govori o crkvi koja ima različite udove i karizme, koje kod ljudi treba pronaći i dozvoliti im da djeluju. Svatko ima svoje darove, talente koje treba poštivati. To sam već spoznao kroz iskustvo da treba cijeniti ono što vjernici laici rade. Drago mi je što oni to žele i rade, što nose u srcu našu župsku zajednicu. Zato kažem nije uvijek sve na nama svećenicima, tu su i vjernici laici«, kaže mons. Fazekas. 
Osim spomenutih ministranata veterana, na ovome slavlju sudjelovali su i József Kórász, György Kemenczy, Attila Szabó, István Ökrös, Szilveszter Kasziba, Róbert Angélovity, Alojzije Perne, Ivan Tikvicki, Tomislav Žigmanov, Franjo Ivanković i Ivica Čović. 
Ova župska zajednica, po riječima župnika trenutno ima između četiri i pet tisuća vjernika, a na nedjeljnim sv. misama je prisutno od 300 do 400 ljudi. 
Ž. V.