Arhiv tekstova

Život na relaciji Zagreb – Surčin

Ana je odrasla u Surčinu, u Varoši, u Šokačkom kraju. Nakon Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Rijeci, završila je engleski jezik i književnost u Zagrebu, odnose s javnošću, digitalni marketing, tečaj za proizvođače rakija na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu, uz puno vinskih, menadžerskih i marketinških edukacija i usavršavanja. Web dizajnom se počela baviti još od sredine 90-ih. Prvi web shop je napravila 2006. godine.
»IT je moja ljubav od tinejdžerske dobi. U Zagrebu imam agenciju za prevođenje i lokalizaciju i marketinšku agenciju, a u Surčinu sam otvorila destileriju i vinariju. I mislim da je to samo početak. Živim na relaciji Zagreb – Surčin, ali veselim se i ostalim putovanjima, mislim da obogaćuju ljude, šire vidike i šire perspektivu. Surčin je mjesto za punjenje baterija. Mislim da mi sve to daje širu perspektivu«, kaže Ana.
Na pitanje o tome kako uspijeva uskladiti sve svoje obveze, odgovara da su najvažniji disciplina i volja.
»Rad na daljinu, koji se proširio prošle godine, za mene nije ništa novo. Od 2006. godine radim na taj način. Preko 90 posto klijenata mi je iz inozemstva tako da nema potrebe za fiksnim uredom, nosim lap-top sa sobom na sva putovanja. Puno posla odradim i u putu. Savjet koji sam čula prije 15 godina od jednog bivšeg marketing menadžera F1 bio je da namjerno živi dva sata od Londona, jer putem završi jako puno posla bez odvlačenja pažnje«, ističe ona.  

Umjesto vrtića vinski podrum

Uz posao kojim se bavi ova poduzetna žena pokrenula je, stotinama kilometara dalje od svoje današnje adrese, destileriju i vinariju i tako se vratila obiteljskom poslu. 
»Roditelji me nisu upisali u vrtić nego sam s djedom bila uz kazan (s četiri godine sam naučila ‘kad rakija krene, nemoj nikad da nacakaš’) i igrala se u podrumima uz pradjeda, djeda, tatu i pokojnog strica. U predškolskom sam mislila da sva djeca imaju vinske podrume. Odrasla sam u vinariji i destileriji, moji su se generacijama time bavili, ali je onda uslijedilo 25 godina pauze, jer sam se ja bavila drugim poslovima«, priča Ana.
Poslu uz koji je odrasla Ana se vratila prije četiri godine. Iako se može reći da joj to nije bilo ni novo ni nepoznato, od prvog dana uči, prati literaturu od suvremenih do raritetnih izdanja, posjećuje sajmove, radionice, upoznaje kolege vinare, godišnje proba oko 500 novih vinskih etiketa. 
»Destilerija je registrirana, vinarija je u procesu koji bi trebao uskoro biti gotov. S poslovima se ne staje kad ste umorni nego kad ste gotovi. Pa makar to bilo pečenje rakije do 6 ujutro kad je vani mećava, a duša vam spava. Te mehanizme ustrajnosti i snage uma sam naučila trenirajući triatlon. Nadalje, novac omogućuje neke stvari, ali nije najbitniji, treba znanja ali i hrabrosti. Velika vina i velike stvari se ne prave ziheraški, treba nekad izaći iz zone komfora i slušati intuiciju«, ističe Ana i dodaje da joj najveću podršku u poslu pruža obitelj, rođaci, susjedi i prijatelji, te da je feedback jako bitan.
»Treba naći svoj put, svoj smjer, a najviše od svega, vjerovati intuiciji. I biti dosljedan sebi. Imala sam ponude od nekoliko investitora, to bi mi možda i omogućilo brži rast, ali mislim da je nekada sporiji rast dugoročno bolji. Cijeli ovaj projekt je pokrenut isključivo zaradom od mog primarnog posla. Opremu kupujem godinama malo-po malo i puno toga smo sami uradili, obnovili ili prenamijenili stare prostorije. Očuvanje okoliša i održivi razvoj u svim segmentima su mi bitni«, kaže Ana. 

Prednost starinskim sortama

Stari podrum iz 1930. godine je preuređen. Želja joj je bila osuvremeniti ga, ali istodobno zadržati onaj štih tradicionalnih srijemačkih podruma, napraviti mjesto koje liječi dušu. U planu joj je da u idućoj sezoni obnovi i starinski ukopani podrum iz XIX. stoljeća.
»Volim male, starinske sorte. Trudim se izvući stare sorte i stare kupaže iz zaborava. Slankamenku, recimo, radim na pet načina ove godine. To je sorta uz koju sam odrasla, sorta Donjeg Srijema, koje je sve manje. Zanimljive su mi i nove otporne sorte, ali i one raširene. Ali ih ne radim na onaj klasični način, kao obična masovna vina. Ove godine imam i oranže od graševine, morave, bijelog sauvignona, rkacitelija, tamjanike, slankamenke. I prvi puta ove sezone radim i s amforom«, kaže surčinska vinarka.
Uz život na relaciji Zagreb – Surčin, dva posla koja radi, Ana je i aktivna u Hrvatskoj čitaonici Fischer.
»Mislim da je ono što Fischer radi i za hrvatsku i za lokalnu zajednicu fenomenalno i ta neka pozitivna energija se prepoznaje. Ta energija ujedinjuje i motivira, prevladava sve one nebitne različitosti. Svatko ima neki svoj doprinos, svatko je kotačić koji sustav vuče naprijed i rezultati su onda vidljivi. Svaki je trud važan. Općenito, mislim da su manjinske zajednice bitne, bilo gdje. U Zagrebu sam na primjer išla na događanja koje je organizirala židovska zajednica i rade to jako kvalitetno. Okupljanje je bitno, njegovanje običaja, jezika, angažiranje mladih i očuvanje sjećanja starijih. Ostavljanje traga. Uz sve jezike koje sam učila (engleski, njemački, francuski, talijanski, latinski, španjolski, portugalski, ruski, kineski, japanski, turski), moj mozak divani po sremački. A taj se govor sve manje čuje«, ističe naša sugovornica i šalje poruke mladima:
»Budite svoji. Nađite svoj glas. Zapravo, to je poruka svima bez obzira na to čime se bavili. Pronađite što želite raditi, osjetite što jeste i osvijestite kamo želite doći i onda krenite prema tome. Nije bitno koliki su koraci, bitno je krenuti u pravom smjeru. A onda se energija tako posloži da vas samo sve vuče dalje. Ne gledajte što drugi rade, oni imaju svoj put. I jednog dana će onda vaše ime biti dovoljna preporuka. To je osnovni zakon poduzetništva. Upornost i disciplina su jako važni. Ne bojte se učiti i još bitnije: ne bojte se griješiti. Mnogi genijalni izumi su bili posljedica neke greške, kad nešto nije ispalo prema planu. Nadalje, nijedan brod nije stigao nikamo usidren u luci, niti je za to građen. I njegujte svoje talente, oni su vam najvažnija imovina«, poručuje Ana.
S. D.