Arhiv tekstova

Godina u desetak minuta

Ovdašnji bunjevački Hrvati, dobro je to poznato njihovim pripadnicima, imaju običaj 31. prosinca čestitati Staru godinu. Iza tog jednostavnog čina zacijelo se krije čitav niz značenja, ali za potrebe ovog teksta zadržat ćemo se na potencijalno osnovnom: međusobnom (o)davanju priznanja što je uspješno prijeđena još jedna zaokružena cjelina koja češće traje 365, a rjeđe 366 dana.
Iako nacionalno »lokalni«, ovaj specifikum čestitanja zacijelo zaslužuje da dobije globalni karakter, jer nije mala stvar preživjeti ono što se svakodnevno proživljava punih 12 mjeseci, kako ovdje tako i na cijeloj Kugli. Što smo, dakle, proživjeli – a ako ovo čitate, to je siguran znak da ste i preživjeli – od 1. siječnja do 31. prosinca ove godine, a da je univerzalno i vrijedno spominjanja?
U prvom redu to je svakako borba s koronavirusom, borba koja se – što više odmiče – sve više zapetljava i razgolićuje nespremnost ljudskog roda za nju. Svjedoče o tome zbunjujuće, često i kontradiktorne, izjave i mjere onih od kojih očekujemo da su najkompetentniji i najodgovorniji za kolektivne sudbine, odnosno zdravlje. Onima kojima je još ostalo malo sjećanja za usporedbu zbunjujuće djeluju najave da je prošle godine izumljeno cjepivo učinkovito i više od 90% da bi se nedugo pokazalo kako među novozaraženima ima itekako veliki broj cijepljenih. Zbunjuju, naravno, i novi podaci da učinkovitost cjepiva nije ni približna početnim najavama, a o kontradiktornosti mjera da i ne govorimo: od satnice kada virus počinje harati u zatvorenom prostoru, pa do uvjeta ulaska u neku zemlju. Sav taj cirkus oko korone proizveo je opći zamor, velikim dijelom i apatiju, ali i bijes kod dijela ljudi kojima je jasno jedino da im je dosta represija koje ih duboko polariziraju (na cijepljene i necijepljenje), a ponegdje i otvoreno tjeraju u tor (najava Austrije o obaveznom cijepljenju u toj zemlji). Na žalost, očekivane prosvjede zbog toga (London, Bruxelles, Beč, Zagreb, Beograd...) iskoristili su i oni koji su već odavno zaraženi mnogo opasnijim virusom: virusom rasizma, šovinizma, naizma i fašizma zajedno kako bi ga javno demonstrirali urlanjem na trgovima ili pred nečijom kućom.
Kada je, pak, o nama riječ, posljednji kvartal godine pokazao je gdje smo kao društvo najranjiviji. Zavidnu otpornost na svakodnevne laži i proturječnosti u izjavama i postupcima Božanskog; na afere, kriminal i bahatost njegove klike i elite; na neskriveno veličanje ratnih zločinaca; na održavanje stalnih tenzija s dobrim dijelom susjeda i još brojnih drugih manjih ili većih postupaka koji vrijeđaju zdrav razum i – poput situacije s koronavirusom – izazivaju otvoreni revolt i otpor nagrizao je jedan crv na kog se u ovom društvu najmanje obraćalo pažnje. Riječ je, pogađate, o ekologiji, pojmu koji je gotovo preko noći postao tema o kojoj govore svi: od Božanskog do beskućnika, od eksperata iz tog područja do onih kojima priča o ekologiji počinje i završava time da je za prirodu štetno bacati smeće oko sebe. Korozija ekologije, pokazalo se, nagrizla je sustav u tolikoj mjeri da je ovaj prvi puta u svojoj skoro desetgodišnjoj vladavini morao ustuknuti i priznati poraz u tek započetoj borbi, tražeći načine (kupovinom vremena) da se u njoj snađe i iz nje izađe opet kao pobjednik. Sa stajališta vlasti i više je nego jasno zašto se ovako postavila: iza ekoloških prosvjeda stoje građani, najvećim dijelom oni »obični«, neopterećeni stranačkim članstvom i disciplinom koji proizlaze iz interesa i straha. A ako ništa drugo, i starija i novija povijest, i u svijetu i kod nas, prepuna je primjera kako se završava priča kada se u otvorenom sukobu na jednoj strani nađu vlast, a na drugoj građani. Lekciju o dvije strane pendreka, teško i nevoljno, naučio je i Božanski.
Kako je kod nas gotovo pa svaka godina predizborna, tako će i svježe naučeno gradivo ova vlast polagati na javnom ispitu za nešto više od tri mjeseca. Dovoljno je to vremena da se pripremi i strategija i taktika, pa još i redovi da se konsolidiraju. Ali, dovoljno je to vremena i za drugu stranu za iste stvari i da istraje u započetom. Stoga, ako se baš sada opet zapitate kakva je bila ova, sjetite se pjesme u veljači preminulog Đoleta Osamdeset sedma – jadna i bijedna! A ako se pak za desetak minuta čitanja ovog teksta zapitate kakva će biti nova, samo prelistajte kalendar sjećanja i odgovor vam je pred nosom – kao i ova.
Zlatko Romić