Arhiv tekstova

Biciglica

Očito je da je ovaj desetogodišnji momčić na dječjem biciklu vrlo sretan. Snimljen je na kirbaj 1970. godine u Sonti u dvorištu roditeljske kuće. On je Stipa Miloš, Mežin (1960. – 2007.).
Bio je vrlo veselo, vickasto i poslušno dijete. Obožavao je razne poljodjelske strojeve, među kojima je na prvom mjestu bio traktor. Još kao trogodišnjak uzimao je bilo što, komad drveta, pruća, komadić kruha ili krišom s astala, od matere tjesteninu (par rezanaca) i igrao se igre traktora. Zaneseno je vukao tijesto po stolu i pri tome glasno oponašao zvuk traktora.
– Vidi, mamo, gledaj, gledaj! – pozivao je majku ili nekog drugog od prisutnih – sad ide ferguson. 
Poslije bi se po astalu zaredali i zetori i guseničari, pa tako igri nije bilo kraja. 
Kada je malo porastao, u dobi od pet-šest godina, prioritet njegovih zanimanja su postali bicikli. U Sonti se i danas za njih kaže, u jednini, bicigla, a u množini, bicigle.
U to vrijeme je u našem selu bicikala već bilo podosta. Djeca su vozila muške bicikle (češće su se kupovale od ženskih) za odrasle ispod štangle, a svaki od njih je žarko želio imati dječji bicikl, biciglicu. U našem sokaku se prvi puta pojavio tih godina, a ponosna vlasnica je bila gošća iz Sombora. Jato dječurlije je trčalo za njenim biciklom. »Mladić« s fotografije je tada imao koju godinu manje od Somborke, ali oka nije skidao s biciglice. Znao je dugo pričati od biciglice, pa se sugovornicima činilo da je ta biciglica veća od aviona. Često je molio roditelje, naravno, prvo mater:
– Ka’ ću ja, mamo, dobit biciglicu? 
– A-joj, dite moje! Bicigla je jako skupa. Jedva smo kupili veliku biciglu da imamo za it na njivu.
Često su otac i mati išli zajedno na biciklu. Ona sjedeći na štangli naprijed, a on redovno vozeći. Stipa se nije dao zbuniti već je zapitkivao i molio i oca.
– Dado, molim Vas, da mi kupite ti i mama biciglicu.
– To ćemo, dite, još vidit. Ima puno pridnijega što triba kupit. Al, dobro, vidićemo.
I otac i mati ga nisu htjeli razočarati, ali prema njihovim prihodima, a još su školovali i stariju kći, uopće nije moglo biti govora o kupovini dječjeg bicikla. Ipak su djetetu davali nadu i sami ne vjerujući u nju.
Stipa je nekoliko godina bezuspješno molio roditelje za kupovinu biciglice. Deseti rođendan toga proljeća je prvi put proslavio bez sestre. Ona je prošle školske godine završila srednju školu i tog proljeća se zaposlila i otputovala u Istru. 
Nakon šest mjeseci rada je dobila dopust i obrela se u roditeljskoj kući u Sonti. Sreći nije bilo kraja. Jednom prilikom je rekla:
– Stipo, obili voljijo it na more? Kad se vratim, mogu ti povest sa mnom u Istru, da vidiš kako izgleda more.
U prvi tren se činilo da je sretan što će prvi put vidjeti more. Ujutro uz doručak je rekao:
– Seko, ja bi bolje da mi kupiš biciglicu.
P. S.: U drugoj polovici kolovoza te 1970. u Istru je sestri doputovalo pismo iz Sonte s ovom fotografijom.
Ruža Silađev