Arhiv tekstova

Vrijedno i bogato naslijeđe

Žito (mlada pšenica) sijala se na spomendan svete Lucije – 13. prosinca što je običaj i u današnje vrijeme, premda se u nekim kućama sijala i na svetu Barbaru – 3. prosinca. 
Krizbam (zimzeleni bor) se redovito kitio (ukrašavao) kuglicama i saloncukerima (bombonima od šećera) dan prije Badnjaka – 23. prosinca, na tzv. Tucindan kada je i spomendan svetoga Viktora. Neke obitelji kitile su ga na Badnji dan (Badnjak). Na Tucindan se običavalo i piliti ručnom pilom nešto veća količina drva za ogrjev (grijanje), jer se vjerovalo da će kokoši u narednoj – novoj godini nositi (donijeti) onoliko jaja koliko prilikom pilenja drva otpadne piljevine. Postojalo je i vjerovanje da na Tucindan djecu ne bi trebalo tući, jer bi im se mogli pojaviti čirevi. Stoga su djeca toga dana nastojala biti poslušna. Vjerovanje u pojavu čireva vrijedilo je i za djecu koja bi se međusobno tukla.

Badnji dan

Na Badnji dan (24. prosinca) oko 9 sati prije podne, nakon namirivanja sitne i krupne stoke, odrasli muškarci išli su u čestitanje Badnjaka, uglavnom kod familije (rođaka). Prilikom ulaska u kuću i susreta s ljudima, badnjak bi se čestitao jednostavnim riječima: »Čestitam vam Badnji dan«. U toploj prostoriji ukrašenoj krizbamom i milihbrotom (pletenicom ili pogačom od brašna i jaja), kompotom i svijećom na stolu, nazdravilo bi se s rakijom, te bi se ponegdje jele i kokice, budući da se prema staroj crkvenoj praksi toga dana održavao post (nemrs). Kad bi se izdivanili (ispričali), rođaci bi znali skupa otići do druge obitelji rođaka ili zasebno, te se nakon obilaska i čestitanja vratili svojim kućama i obvezama prema stoci.
U čestitanje Badnjaka išla su i djeca, isključivo muška starosti između 7 i 12 godina. Čestitanje se obavljalo rano ujutro, od 6 sati do 8 sati. Najčešće bi išlo jedno dijete, a rjeđe dva (osim u slučaju da dijete ima mlađega brata, pa ga želi povesti sa sobom, kako bi skupa dobili više novaca).
Dijete otvori vrata kuće obitelji u koju su došli čestitati Badnjak i javi se pozdravom: »Hvaljen Isus«. Ukućani odgovore: »Na vijeke«. Zatim zatvori vrata, sjedne na zemljom ili ciglom popločani pod iza vrata (tako da dok traje čestitanje nitko ne može izvana ući niti van izaći) i počne recitirati:
»Čestitam vam Badnji dan! Što od Boga želite nek vam Bog da: guščića, pilića, prasića, krava, teladi, konja, ždrebadi, ovaca, punu kesu novaca, pun podrum vina i rodnu godinu. Manje radili – više imali!«.
Ponekad se znalo dogoditi da se čestitar pred kraj recitiranja zabuni, pa napravi lapsus govoreći: »Više radili – manje imali«.
Dijete zatim ustane, primi novčani dar od domaćina (ili ga sam uzme s obližnjeg stola gdje ga je gazda već pripremio) koji mu kaže: »Evo, za čestitara« (ili ga oslovi po imenu, ako ga poznaje). Dijete se zahvali na novcu i odlazeći se pozdravi riječju »zbogom«. Gazda obično ne prati čestitara do kapije, osim ako planira zaključati kapiju, kako ne bi morao primati nove čestitare.
Nije svaka obitelj bila darežljiva prema čestitarima (neki, dakako, nisu bili ni u mogućnosti), pa bi umjesto novaca djecu darivali jabukama ili šakom (neočišćenih) oraha. Bilo je i anegdota da su neki čestitari, iskusivši slabu darežljivost pojedinih sugrađana tijekom prošlogodišnjega Božića, prije nego bi počeli recitirati čestitku upozorili gazdu da više neće čestitati za jabuke i orahe.
Za sve ovo vrijeme domaćice bi vrijedno pripremale večeru koja će se blagovati predvečer – oko 18 sati. Za stolom su bili samo ukućani, a na trpezi obično pečena riba (šaranska ili druga sitnija dunavska, odnosno barska riba) u riži. Uz ribu se pilo domaće vino – crvena slankamenka – čisto ili kao špricer (vino pomiješano sa sodom), dok bi djeca pila slatko vino (ostavljeno nakon berbe te godine u staklenim balonima u čiji se grlanjak (grlo) dodavao salicin, radi čuvanja od plijesni i kiselosti). Siromašnije obitelji bi umjesto ribe na Badnjak blagovali rezance s makom ili sa sirom, odnosno orajima (orasima). Vrijeme nakon večere bilo je ispunjeno ozračjem božićne noći. U njemu se običavalo pjevati božićne popijevke i pripremati za odlazak na svečanu misu polnoćku koja je počinjala točno u polnoć. 
U običajima vezanim uz Badnji dan važnu ulogu imala je i slama kao obilježje siromaštva i skromnosti u kojoj je bio položen novorođeni Spasitelj svijeta. Snop slame unosio se u sobu u kojoj je bio postavljen bor. Snop bi se stavio pod stol (ako je manji stol – jedan snop, a ako je veliki – onda i do četiri ili pet vezanih snopova slame) ili bi se slama razbacala na zemljani pod po cijeloj prostoriji. Djeca bi ležala na slami (odmarala se, a i zadrijemala), grijući se seljačkom furunom (peći).

Čestitanje Božića na Badnju večer

Običaj čestitanja Božića započeo bi na Badnju večer (oko 18 sati) okupljanjem dvoje ili troje dječačića starosti od 8 do 12 godina u kući jednoga od njih (obično onoga čija je kuća bila na putu prema crkvi). Tu bi se obavile posljednje pripreme i dogovor pred polazak i obilazak pojedinih obitelji. Nakon što bi se poslužili kolačima i zalili ga (popili) slatkim vinom, pošli bi u čestitanje po kućama čije su kapije otključane. Ušli bi u dvorište, došli pred vrata ulaza u kuću, one prostorije u kojoj ima svjetla (obično osvjetljene petrolejskom lampom) i pred vratima, u dvorištu započeli pjevati koledarsku popijevku Vesel’te se, braćo danas.
Nakon toga čestitaju otprilike ovim riječima:
»Čestitam vam Kristovo porođenje, svima ljud’ma na spasenje.
Djevica je Božja Mati, koja će vam sva blaženstva dati.
Duše spasenja. Amen«.
Nakon otpjevane popijevke, domaćin otvara vrata i poziva čestitare unutra da se malo ogriju i okrijepe (rjeđe se čestitare čašćavalo jelom i pićem). Djeca prihvate poziv i uđu u kuću, čestitajući Božić riječima: »Sretan Božić«. Domaćin im za trud da malo novaca, pa bez većeg zadržavanja (i bez sjedanja), djeca odlaze, zahvaljujući na daru, te nastavljaju put ka nekoj drugoj kući, tj. obitelji.
Ukoliko se dogodi da se neki od domaćina ogluši na pjevanje djece pred svojim vratima, te uopće ne izađe van, niti im pruži gostoprimstvo, neka bi djeca poslije gore spomenute pjesme glasno izrekla domaćinu pogrdnu čestitku sljedećim riječima: »Imali orlove nokte i šugavo dupe«, bježeći na ulicu da ih gazda ne bi dohvatio pod šake.
Kako bi oživio barem dio običaja čestitanja Božića na Badnju večer, u novije vrijeme je jedan manji tamburaški vokalno-instrumentalni sastav s dijatonskom harmonikom na čelu običavao obilaziti kuće pojedinih Petrovaradinaca, pjesmom im čestitajući Božić. Obavezna bi bila već spomenuta koledarska popijevka Vesel’te se, braćo, danas kao i čestitka. Nakon toga bi slijedio ulazak čestitara u kuću domaćina, izvedba još nekoliko poznatijih božićnih popijevaka te okrjepa jelom i pićem.
Zapadna tradicija Kriskindle nije mimoišla ni Petrovaradin. Na Badnju večer, nakon večere, u kuće u kojima ima male djece, dolazila bi Kriskindla. Bila je to najčešće teta, susjeda ili druga rođaka obitelji djece koja bi za ovu priliku, da ostane neprepoznata, navukla bijeli čaršav (plahtu) s prorezima za oči, demonstrirajući strogoću i autoritet pred najmlađim ukućanima. U ruci bi imala šibu kojom bi, da zaplaši djecu, simbolično udarila mamu ili tatu, te djecu ispitivala jesu li bila dobra tijekom godine, jesu li učila i sl. Dobroj djeci donosila je više darova (orahe, suhe šljive, smokve, slatkiše, drvene igračke, neki odjevni predmet i sl.) koje su zapravo roditelji pripremili, a neposlušnoj obično manje, kao kaznu i opomenu da se poprave.

Božić

U petrovaradinskim crkvama Božić je, kao i danas, započinjao svetom misom polnoćkom, u sklopu tzv. božićne mise Hajdmo, Hajdmo, čije je pjevane dijelove spjevao i uglazbio Ilija Okrugić Srijemac. Riječ je o pravom glazbenom remek-djelu s prekrasnim popijevkama koje bogate ne samo petrovaradinsku tradiciju proslave Božića nego i cjelovitu hrvatsku baštinu pjevanja toga vremena. U svom se obliku ova misa uvijek pjevala kao jedna cjelina. Jedan od najvećih kurioziteta je popijevka Ustajte, pastiri, koju je zbor počinjao pjevati petnaest minuta prije početka polnoćke, a prethodio joj je, prema starom običaju, neki božićni pastirski napjev (instrumentalna skladba) – preludij koji se svirao na orguljama, ispočetka tiho, pa sve jače i jače, do punog zvuka orgulja pred početak navedene popijevke.
Popijevka koja se pjeva na »prikazanje« i »svet« kao dijelove svete mise zapravo je mala crkvena kantata koju je Okrugić nazvao »Majka Božja pri jaslicah uspavljuje Isukrsta«. Pjeva je izmjenično sopran-solo i zbor. Ovu Okrugićevu misu upotpunjuju od njenoga nastanka i popijevke Danas se čuje, Pojmo glasno i Vesel’ te se, kršćani, koje se i svojim riječima i napjevom u potpunosti uklapaju u nju, kao da je i njih napisao sam Okrugić. Nije isključeno da nije. Na kraju polnoćne svete mise na orguljama se sviralo tradicionalno Pastirsko kolo, što je sasvim u skladu s cijelim božićnim ugođajem, jer je i kralj David plesao pred Zavjetnim kovčegom u Gospodnju slavu i čast. Među neizostavnim popijevkama u božićnoj noći izvodila se i svjetski poznata skladba Tiha noć. Sve navedene skladbe maestralno je harmonizirao skladatelj i orguljaš Stanislav Preprek.
Uz ove popijevke dodana je i popijevka Veselje ti navješćujem s tri napjeva koja su se u svoje vrijeme pjevala na božićnim večernjama, umjesto lauretanskih litanija (litanija, tj. pohvala u čast Blaženoj Djevici Mariji). Ovdje i napjevi i riječi odišu Okrugićevim duhom, a mogu se pjevati na svakoj božićnoj svetoj misi.
Bio bi lijep običaj da se božićna misa Hajdmo, hajdmo izvodi kao cjelina, kako se to činilo u Okrugićevo vrijeme i sve do nedavno u Petrovaradinu.      
Odmah nakon svečane polnoćne svete mise kojom je Božić započeo Petrovaradinci bi pred crkvom usmeno razmijenili prve čestitke, govoreći »Sretan Božić!«. Potom bi pošli kućama, isprva korporativno kroz glavne ulice koje su vodile do crkava, a onda u manjim grupama i pojedinačno, svatko prema svojoj kući. Bila je to svečana i dostojanstvena kolona pobožnih vjernika koje već duže vremena, a napose danas, više nema. Taj i takav Petrovaradin sa svojim prekrasnim običajima, ponosit na svoju povijest i bogatstvo danas odaje posljednje znakove života.
Na prvi dan Božića – 25. prosinca, duže se spavalo, jer se i kasno leglo. Polnoćka sa svojim svečanim dijelovima trajala je duže od uobičajene nedjeljne svete mise – do oko sat i pol vremena. Nakon doručka i namirivanja stoke ponovno se odlazilo u crkvu – na tzv. poldanicu ili danju božićnu svetu misu koja je jednakom svečanošću slavila Kristovo rođenje. I prije nje i poslije ljudi bi čestitali Božić jedan drugome, a potom se vraćali u svoje domove gdje će posebno svečano i u zajedništvu svoje obitelji blagovati božićni ručak. Na trpezi je obično bila poslužena pureća ili pileća juha, pečena purica ili pile uz krompir-salatu s lukom i celerom, domaći kruh – pečen u seljačkoj furuni i naposlijetku kolači (štrudla s makom ili orajima, kiflice sa salom, pogačice s čvarcima i drugi sitni kolači – puslice, štanglice, zvjezdice s pekmezom posute šećerom u prahu, oblatne itd.). Torta najčešće nije bila dio božićne trpeze.
Božićno vrijeme slavilo se i tjednima poslije, kroz cijeli prosinac i dio siječnja, sve do svetkovine Krštenja Gospodinova. Duh božićnoga vremena najduže se zadržavao u crkvama, u kojima su se božićne popijevke pjevale sve do svetkovine Svijećnice (2. veljače), dokad su i okićeni krizbami ukrašavali svetišta i oltare. Dekoracija krizbamom i slamom u kućama je ostajala kraće. Sklanjala se obično nakon blagoslova obitelji.
Petar Pifat