Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Od isusovca do franjevca

Iz pojedinih pisama fra Roka vidimo da je već kao mlad momak živio i radio tako da svojim životom služi Bogu. Njegova pisma iz kasnijeg perioda govore da je već od svoje sedamnaeste godine radio na vjerskom naučavanju u sredini gdje je odrastao. Katehezirao je tako što je koristio razna okupljanja, bio prisutan na događajima svog mjesta i koristio priliku širenja Božje riječi. Nekad su to bile manje skupine ali nekad i veće, pred kojima je on jako uživao govoriti. 
Znamo da je u njegovoj rodbini bilo više svećenika, u nekom smislu nije ni čudo da je mladić Petar inspiriran od svojih rođaka svećenika krenuo u pastoralni rad. Nakon svega toga donosi odluku za svećenički poziv, što nije iznenadilo nikoga ni u rodbini ni u mjestu gdje je odrastao. Filozofske i teološke studije završava u biskupijskom sjemeništu u Zagrebu. Bio je bogoslov tadašnje zagrebačke biskupije. Za svećenika je zaređen 1753. godine. Zaredio ga je biskup zagrebački Franjo Thauszy. Svećenik je postao prije vremena, svoje studije nije dovršio do kraja, ali bilo je potrebno da što brže počne raditi u nekoj od župa gdje je bilo velike potrebe za svećenikom. U svojim kasnijim pismima spominje da mu je nakon svećeničkog ređenja ponuđen odlazak u misije, jer su u njemu prepoznali veliki misionarski potencijal. Kao misionara, vidio ga je njegov zemljak Juraj Mulih koji je također rođen na Turopolju. Juraj Mulih (1694. – 1754.) hrvatski katolički svećenik, isusovac, duhovni pisac i misionar jedan je od najplodnijih hrvatskih duhovnih pisaca. Unatoč inzistiranju isusovca Muliha, biskup ga je ipak poslao da bude kapelan u mjestima oko Požege u Slavoniji (Pitomača i Stražeman). Godine 1756. postaje upravitelj župe u Sesvetama. U Sesvetama ostaje sve do 1763. godine. Njegovo djelovanje najbolje se može pratiti preko crkvenih dokumenata, a osobito preko takozvanih kanonskih vizitacija (posjet dekana ili biskupijskog izaslanika da analizira i pregleda stanje u jednoj župi). Prva vizitacija za vrijeme župnikovanja Petra Smendrovića (1727. – 1782.) u Sesvetama obavljena je 1757. godine. Tadašnje vizitacije su bile veoma detaljne i sveobuhvatne; među ostalim zapisane su sve knjige koje su se nalazile u župi. Župske knjige, pa i osobne knjige svećenika koji je u župi djelovao. Većinom, svećenici su imali iste knjige. U tom vremenu nije ni bio veliki izbor, te su se svi koristili istim knjigama, no u popisu Smendrovićevih knjiga nalazimo posebno obrednike za egzorcizam. Ta činjenica je bila posebnost. Smendrović je spadao među svećenike koji su pokušavali zadovoljiti sve duhovne potrebe svojih vjernika, pa čak i one koje se odnose na egzorcizam. Bio je jako marljiv što se tiče podjele sakramenata i obavljanja ispovijedi. Bilo mu je bitno katehiziranje i vodio je računa o tome da mu propovijedi budu dobro pripremljene. Svom snagom je radio na dizanju moralnih vrijednosti među vjernicima; posebno je vodio brigu o duhovnom životu svakog pojedinca do kojeg je dopro. Jedan dio vjernika u Sesvetama je zbog nečega sve to odbijao. Vjernom narodu je više odgovarao udobniji život u svakom smislu, pa i u pitanju morala i duhovnog života. Smendrović ipak nije htio pasti u napast lagodnog i komotnog župničkog života, što je očekivano od njega. U svom okruženju je vidio da služenje Bogu može biti i na drugi način. Služba Bogu ima i drugih za njega boljih načina. Godine 1774. u jednom svom pismu spominje da je već prilikom svećeničkog ređenja osjetio viši poziv za misionarenje, ali ipak je postao svećenik zagrebačke biskupije. U Sesvetama je bio povezan s isusovcima. Isusovci su ga više puta pozvali da drži predavanja i da vodi svečane mise vezane uz osnivača isusovačkog reda sv. Ignacija. Isusovački duh je stalno bio prisutan u njegovom okruženju. Zanimljiva je njegova povezanost s isusovcem paterom Petrom Lipovčićem koji je radio uspješne misije na području oko Baje i Sombora u naseljima Dušnok, Santovo, Bereg, Kolut. Ta vrsta svećeničkog djelovanja za Smendrovića je bila najprivlačnija. 
U svom pismu iz 1774. godine vidimo da su ga i franjevci više puta pozvali u svoj red, budući da je i s njima bio povezan. Uz isusovce koji su dolazili u Bačku u misije u pratnji su bili i franjevci koji su pratili isusovce u svom misijskom djelovanju, ne samo u Bačkoj nego i šire. Na neki način to je bio motiv kojim se on odlučio na stupanje u red male braće svetog Franje. Stupio je u franjevačku zajednicu provincije sv. Ivana Kapistrana unatoč blizini zagrebačkih franjevaca koji su pripadali tada provinciji svetog Ladislava.
Godine 1763., u svojoj 36. godini, Petar Smendrović ulazi u franjevački samostan u Požegi, s tim se završava prvi dio njegovog odraslog života.
(tekst sastavljen na temelju knjige: Dániela Bártha A zombori ördögűző, Budapest, 2016.)

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika