Arhiv tekstova
Stjepan Šarčević Dečko
Fotografija mladića s nogometnom loptom stara je skoro stotinu godina i na njoj se jasno vidi trag patine prošlosti, ali legenda o Stjepanu Šarčeviću, poznatom po svom cjeloživotnom nadimku Dečko, i dalje živi. Jer svojim nogometnim talentom i ljubavlju prema svom NK Bačka, uz legendarnog Andriju Čiču Kujundžića i Nestora Kopunovića Netoja, svoga velikog prijatelja i suigrača, Dečko je jedan od najboljih prijeratnih nogometaša Bačke. Ova kratka foto storija mali je znak zahvalnosti za sve radosti koje je darivao navijačima najstarijeg nogometnog kluba na ovim prostorima.
Dečko, dodaj loptu
Nadimak koji će ga pratiti sve do kraja njegovog kratkog života Stjepan Šarčević dobio je zahvaljujući svojoj ljubavi prema nogometnoj lopti. Naime, od najranijeg djetinjstva ovaj dječarac rođen 9. listopada 1912. godine je u nedostatku prave kožnate, počeo naganjati krpenu loptu skupa sa svojim vršnjacima iz Gata i Kera, subotičkih kvartova. I posve normalno, počeo odlaziti gledati velike nogometaše Bačke na stadionu pokraj Somborske kapije. A kako su lopte upućivane na gol često znale odlaziti izvan terena, djeca, koja su susrete gledala iza vratnica, s velikom radošću su ih vraćala natrag u teren. Stariji nogometaši nisu znali Stjepanovo ime pa bi mu viknuli: »Dečko, dodaj loptu«. I nadimak je ostao zauvijek neraskidivo vezan uz ime nekoliko godina kasnije glasovite »petice« najbolje momčadi u crveno-bijelim majicama. Ali sada je Dečko, igrajući na poziciji centarhalfa, neustrašivo branio svoj gol i potom dodavao uporabljive lopte svojim suigračima iz veznog reda i navale. Budući da je rano ostao bez oca, ulogu prve muške glave u obitelji Šarčević preuzeo je njegov stariji brat Matija (Šaco) i sam nogometaš Bačke, i posve je logično bilo da će i mlađi, mnogo talentiraniji brat završiti u majici gradskog nogometnog ponosa.
Ali uz razvijanje nogometne vještine, Stjepan nije zapostavio ni svoje školsko obrazovanje, osobito kada se ima u vidu činjenica kako mu je u Centralnoj školi tzv. Građanskoj ravnatelj bio njegov stric Dragutin Šarčević. Kontrola je bila dvostruka i Dečko je morao i na ovom terenu biti jedan od najboljih. I bio je.
Potom je završio Trgovačku akademiju i dobio namještenje u Gradskoj kući na mjestu činovnika u Matičnom uredu. I igrao za svoju voljenu Bačku, ponosito noseći njenu majicu na brojnim ligaškim i kup susretima, te sudjelujući na brojnim turnirima na koje je uredno pozivan klub najveće tradicije onoga doba. Zahvaljujući njegovoj kćeri Jasni i njezinoj velikoj pomoći u nastajanju ovoga teksta, ostat će zabilježena i sljedeća zanimljiva anegdota. Igrao se veliki turnir u Zagrebu, na kome su, osim Bačke, sudjelovali i najbolji klubovi poput Hajduka, Građanskog i SAŠK-a iz Sarajeva. Njihov veliki prijatelj je služio vojsku u Sarajevu i poželio je gledati ove velike utakmice, pa su mu Dečko i vratar Lalec poslali lažnu obavijest o smrtnom slučaju u Subotici temeljem koje je dobio dopust. Nije mu bilo teško putovati dugih četrdeset sati (onovremenska brzina vlaka) i preko Subotice ići u Zagreb samo da bi gledao svoje prijatelje na velikoj nogometnoj sceni.
Nakon nogometa
Blizina Drugog svjetskog rata odvela je Stjepana Šarčevića i njegovu suprugu Bosiljku, rođ. Bačić, prelijepu učiteljicu iz njihove Subotice (vjenčanje je bilo jedno od glamuroznijih toga vremena, a o njemu je pisao i lokalni gradski tisak) put Zagreba. Dečko je u najvećem hrvatskom gradu nastavio svoju akademsku naobrazbu i završio studij na Visokoj ekomsko-komercijalnoj školi, a potom je nakon svršetka Drugog svjetskog rata sve do konca života (1966. godine) živio i radio u Slavonskom Brodu. Kao izvrstan ekonomist, bio je zaposlen u Zadružnom savezu. Prema osobnoj želji, sahranjen je u rodnoj Subotici, na Bajskom groblju u obiteljskoj grobnici koja se nalazi u neposrednoj blizi Peić kapele.
D. P.
