Arhiv tekstova

Sakrament pomirenja kao početak priprave

Druga je nedjelja došašća. Još se nalazimo u vremenu u kojem liturgija govori o pripravi za drugi Kristov dolazak. Radost vremena iščekivanja treba biti ispunjena zauzetošću oko svoga spasenja i spasenja bližnjih.

Važnost ispovijedi 

Ova nedjelja u središte stavlja osobu Ivana Krstitelja, tj. njegov poziv na obraćenje i krštenje. Od Ivanovog poziva prošlo je dvije tisuće godina, a on je aktualan i danas, ali ne samo zato što smo u vremenu došašća. To je Božji poziv na promjenu svakome od nas, koji vrijedi u svako doba godine, jer priprava za susret s Kristom ne smije stati kada prođe došašće. Ona je proces u kojem se čovjek nalazi trajno, jer ne zna dana ni časa tog najvažnijeg susreta, stoga mora nastojati uvijek biti pripravan.
Ivan Krstitelj poziva na krštenje koje će biti znak čovjekove spremnosti na promjene, na obraćenje. Danas bi to bio poziv na sakrament pokore. Ovim sakramentom, kao što i molimo u Kajanju, mi pokazujemo svoju spremnost da ono loše ostavimo iza sebe, te okrećemo novu stranicu, nastojeći živjeti bez grijeha, nastojeći oko nadvladavanja svojih slabosti. Ispovijed je dvostruko važna. Ona je izraz naše želje da se promijenimo, da se obratimo. Također, ona je i izraz Božje dobrote, jer Bog nam kroz nju prašta sve naše grijehe i daje nam novu šansu. Stoga obraćenje treba započeti upravo ovim sakramentom.
Ivan propovijeda: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!« (Lk 3,4-5). Sve doline i brežuljke svoga srca poravnavamo iskrenim kajanjem i odlukom da ćemo nastojati oko dobroga. Svaka krivudava staza kojom smo do tada išli poravnava se i vodi nas bliže Kristu, a sve se to događa kada se iskreno ispovjedimo.

Iskrenost prema samome sebi

Čovjek za dobru ispovijed i dobru pripravu za susret s Kristom treba biti potpuno iskren sam sa sobom. To je najteže. Za svaki svoj grijeh, za sva svoja loša djela mi uvijek pronalazimo opravdanja, te ih onda ne tretiramo kao nešto što trebamo mijenjati. Ipak, bez obzira na okolnosti, ono što je grijeh, ostaje grijeh. Isto je i s ustaljenim formama ponašanja, koje društvo prihvaća kao normalne, a oprečne su kršćanskom nauku. Koliko god da je nešto društveno prihvatljivo, ako u kršćanskoj perspektivi nije, onda je to nešto što trebamo izbjegavati i ispovijedati.
Put obraćenja je mukotrpan. On zahtijeva mnogo truda i energije. Zahtijeva mnogo vjere i veliku upornost. Kada njime krenemo, dogodit će se puno puta da ponovno odlutamo. Osjećat ćemo se često izgubljenima, no Bog će biti uz nas, dat će nam snage da nastavimo što smo započeli, jer nas obraćenje k njemu vodi, a on želi da se svi ljudi raduju s njim u vječnosti.
Došašće je vrijeme kada treba dobro preispitati svoju savjest. Iskreno sebi priznati da i u našem srcu ima mnogo toga što za Boga treba poravnati i ispraviti, potom se ispovjediti, a onda započeti put obraćenja, koji neće trajati tek koji tjedan do Božića već cijeli naš život. Krenimo na taj put s pouzdanjem u Krista, koji će nam dati snage da ustrajemo, da nas padovi ne obeshrabre, da se ne bojimo biti drukčiji. Onaj tko je na putu obraćenja mijenja sebe, ali mijenja i svijet, jer Bog preko njega i druge potiče na iste promjene. Tako, ne samo da smo bliže Kristu nego postajemo i njegovi suradnici da i druge k sebi dovede. Svi smo pozvani na takvu suradnju, koja treba početi baš ovoga došašća.