Arhiv tekstova

Puno pustara i varoš u sredini

Suvremenik promatra grad onakvim kakav je danas, urbanizacijom prilagođen novijim uvjetima života, pritom zaboravljajući prirodan reljef područja koji je ovdje postojao stoljećima prije nego što su ljudi započeli značajniji razvoj naselja, koji u ovo vrijeme postoji pod imenom Grad Subotica. No, ona »stara priroda« povremeno pokaže svoje lice; kada velike kiše poplave pojedine dijelove grada, tamo gdje su nekada postojala korita riječica i jezera ili bare, ili pak kada nam pod vjetrovima grad zaspe pijesak, jer je dio okolice u prošlosti bio u pješčanim dinama, tek ljudskom rukom kultiviranim. 
Riječice, jezera, udoline, pješčane dine... to je dio subotičke povijesti. Takve prirodne karakteristike prikazane su i na karti ovog područja 1747. godine, nastale nedugo nakon što je dotadašnja vojna oblast, Vojni šanac, prvi put dobila civilnu vlast i upravu 1743., a naselje se počelo brže razvijati. Dakle, u temeljima nastanka varoši Subotica još su uvijek naglašene spomenute prirodne karakteristike. Ustrojavanjem civilne uprave, varoš je dobila ime Szent Mária, što je naznačeno i na karti 1747. godine.

Granice subotičkog atara

Kako je izgledala Subotica sa svojim atarom polovicom osamnaestog stoljeća, tj. prije više od 270 godina? Odgovor pruža »Plan grada Szent Mária zajedno s njegovim pustarama i mjestima gdje su se nalazile crkve, pješčanim brežuljcima, vodama, s naznakom pograničnih sela i pustara kako ih je u mjesecu studenom i prosincu 1747. godine našao, istražio i snimio T. Kaysser, kapetan i inženjer« – zapisano je na ovom Planu, tj. karti Subotice s okolicom. Neobičan zapis i naziv karte, a koliko bi tek bilo zanimljivo saznati kako ju je autor napravio i kakva je sve istraživanja proveo. Karta je rukopisna, ručno crtana. U dokumentima Povijesnog arhiva Subotica nalazi se kserokopija, a original je pohranjen u Arhivu u Beču. Kopiju je u naš Arhiv donio poznati subotički arhivist Gašpar Ulmer (1915. – 2002.), autor nekoliko publikacija o istraženim dokumentima iz povijesti grada. Ulmerovo tumačenje i opis ove zanimljive rukopisne karte iz 1747. godine objavljeno je u tekstu »Subotica 1748. godine« prije bezmalo pola stoljeća u časopisu »Rukovet« (broj 3-4, 1974. godine, str. 145-153). Evo dijela toga opisa:
»Teritorija Subotice se tada graničila na severu područjima Halaša, Kiš Salaša i Made, na zapadu područjima Milkuta, Radoniča, Kumbaje, Madaraša i Šare, na jugu područjima Pačira, Stare Moravice, Rogatice i Bačke Topole, na istoku područjem Potiskog pograničnog vojnog distrikta i na severoistoku područjem grada Segedina. Teritorija Subotice je podeljena na 13 područja, i to na gradsko područje i 12 pustara: Tompa, Kelebija, Šebešić, Tavankut, Bajmak, Đurđin, Vámtelek – Pavlovac, Nagyfény – Žednik, Zobnatica, Čantavir, Verušić i Ludaš. Trinaesto područje, dakle, predstavljao je grad Szent Mária (naziv Subotice između 1743. i 1779. godine) sa svojim atarom koji se graničio sa područjima Kelebije, Šebešića, Verušića i Ludaša. Moramo konstatovati: teritorije svih područja od onda znatno su izmenjene. Naročito se izmenilo i proširilo područje grada...«.
U tekstu Ulmer ukazuje na tadašnje drugačije oblike ludoškog i palićkog jezera, na velike doline u pojedinim pustarama, šest putova koji polaze iz grada na šest strana, pješčane humke na sjevernom dijelu rukopisne karte (označene su pisanim slovom D), kao i zanimljiv detalj ubilježen na pustarama; »Na području svake pustare naznačeno je mjesto gdje je nekada stajala crkva. Pretpostavljamo da su tada još postojale ruševine nekadašnjih crkava, tim prije što inženjer Vlašić 1789. godine, dakle 42 godine kasnije, sastavljajući kartu Subotice i njenog atara, naznačuje skoro na svim tim mjestima ruševine. Danas, dakle, sa sigurnošću znamo mjesta gdje se nalazila crkva na Kelebiji, Ludošu itd. Navedene činjenice upućuju nas, također, na pretpostavku da su sve subotičke pustare nekada bile naseljena mjesta, vjerojatno sela o kojima kroničari tako malo umiju pričati. Od svih pustara najznačajnije su vjerojatno, ipak, bile Tavankut, Ludaš i Šebešić, budući da su pored Subotice najčešće naznačene na rukopisnim kartama iz perioda između 1528. i 1696. godine.«

Varoš u dalekoj prošlosti

Gradsko područje (Szent Mária) je na Kaysserovoj karti, zajedno s Tavankutom, Vámtelekom, Đurđinom, Žednikom i Zobnaticom, spadalo u manja područja. Ulmer bilježi: »Kudikamo veća područja bila su npr. Verušić, Ludaš, Tompa i Kelebija. Skoro u sredini područja Szent Mária nalazimo unutrašnjost grada, koja se dijelila na dva dijela: na južni i sjeverni. Južni se sastojao od 6 blokova kuća, među kojima zapažamo 5 manjih ulica. Široka ulica ili put razdvajao je južni dio od sjevernog dijela grada. Sjeverni je sačinjavao razvijeniji dio grada, jer u njemu zapažamo oko 15 blokova kuća, među kojima se može razlikovati 16 ulica i dvije bare ili oveće lokve. U tom sjevernom dijelu grada posebno se ističe kompleks objekata opkoljenih s tri zidine ili jarka u obliku kvadrata, sačinjavajući najvjerojatnije spoljno, srednje i unutrašnje subotičko utvrđenje. U lijevom kutu između spoljnjeg i srednjeg utvrđenja naznačen je križ...«.
Ova stara karta, kao svjedočanstvo davnog vremena, ali i načina života, prikazuje još jedan detalj karakterističan za epohu u kojoj je nastala: vješala kraj puta. Vješala su ucrtana na sjevernoj strani puta između Subotice i Palića.     
Zanimljivi su posebno naglašeni pravci šest putova na karti, koje analizira Ulmer. Svi oni polaze iz grada, i to jedan prema Kelebiji, drugi prema Šebešiću i Tavankutu, treći preko Vamteleka prema Bajmaku, četvrti preko Verušića prema Žedniku i Zobnatici, peti preko Verušića prema Čantaviru i šesti prema području Ludaša. Ovaj šesti put se na granici između gradskog područja i Ludaša dijeli na dva kraka, od kojih je sjeverni usmjeren prema Segedinu, dok se južni krak na sjevernom dijelu jezera opet račva na dva kraka. Jedan krak vodi ka ruševinama ludaške crkve, a drugi prelazi na teritorij ondašnjeg Potiskog vojnog distrikta (pretpostavlja se da je to trasa Kanjiškog puta).
Katarina Korponaić