Arhiv tekstova
Odluke stručnjaka i vlasti
Suvremene urbane teorije govore o tri glavna sudionika pri odlučivanju o nekoj gradnji, ali i o rušenju starih ponekad »ikoničnih« građevina. Jedan od sudionika je aktualna lokalna vlast, lokalni političari, birani uglavnom na demokratski način, mislim prije svega u europskim gradovima. Drugi je investitor, ili kako Englezi vele »developer«; onaj koji razvija. No, to ne mora biti baš uvijek točno, možda želi samo dobiti što veći profit. Treći dio ovog trokuta nosi ponosno ime »stručnjak«, no on je u suštini najslabija karika, jer ako nešto krene po zlu, onda u većini slučaja njega ili njih krive. Primjera radi: loše je proračunao konstrukciju; političar, lokalna vlast ne odgovara što su izabrali lošeg konstruktora. No, u ovoj graditeljskoj predstavi ima i sporednih, ali također važnih sudionika: izvođač(i) radova, građevinska inspekcija, kontrola kvalitete ugrađenih materijala i proizvođači građevinskih materijala. Trenutno govorim o tzv. legalnoj, zakonskoj izgradnji. No, da se mi vratimo priči o našem gradu. Koncem XIX. stoljeća postoji jedan grad, podijeljen širokom riječnom dolinom na dva dijela, koji je krenuo u ubrzani razvoj zahvaljuljući prije svega »gvozdenom putu« (željeznici) kojim su se mogli brzo i masovno transportirati roba i sirovine u oba pravca. Kada je gradski Magistrat odlučio angažirati stručnjaka zbog nagomilanih urbanih problema, grad su već okruživale željezničke tračnice u svim važnim pravcima, osim onog za Crvenku. Ovaj važan posao dobio je Mihaly Könyves-Tóth, tada već poznati 43-ogodišnji inženjer, koji je prije radio poslove za željeznicu, i kod nas: čortanovački tunel, trasirao prugu Subotica – Stari Bečej itd. U Budimpešti je radio krupna kanalizacijska rješenja: 500 i 700 metara dugačke betonske tunele ispod Dunava. Ovo govorim zato da se zna da je on u to doba bio jedan od najboljih inženjera u zemlji, koji se školovao u Beču na Polytechnikumu.
Prijedlog poštovanom Gradskom vijeću
Könyves-Tótha su angažirali 1883., posao je završio sa svojim suradnicima 1884. godine. Najvjerojatnije je želio i dalje raditi u našem gradu, te je napisao i u maloj knjižici i objavio 1885. svoj »Prijedlog inženjera poduzimača štovanom Gradskom Vijeću sl. kr. grada Subotica« (Vállalkozó mérnök Előterjesztése Szabadka sz. Kir. Város Tekintetes Tanácsához ). Ovaj napisani prvi urbanistički plan važio je kao osnov daljem planiranju i odredio je osnovnu shemu, teksturu današnje Subotice, naročito centralnog dijela. Prije je boravio u Engleskoj, koja je uslijed industrijalizacije doživljavala i urbanu revoluciju, npr. u knjižici piše o tzv. engleskom toaletu, WC-u koji koristi tekuću vodu za ispiranje, predviđa njegovu masovnu uporabu i iz higijenskih razloga. Predlagao je da se gradi separatni sustav kanalizacije: posebno vođenje odvoda kišnice i fekalne vode, uzimajući u obzir terensku situaciju da sve vode iz grada teku prirodno prema Malom Paliću (danas Šandorska bara). On piše: »jedino mjesto za odvod otpadne vode iz grada je jezero Palić«. Istovremeno upozorava da se otpadne vode ne smiju izravno uvesti u jezero nego treba izgraditi pročistač otpadnih voda u vidu bazena za taloženje, napomenuvši da cijenu izrade ovih taložnika može pokriti cijena nataloženog mulja koji se može iskoristiti kao izvanredno organsko gnojivo. Ova ideja i danas bi bila dobra (bilo je takvih ideja u svezi pročistača), ali da su industrijski pogoni (većina danas i ne radi) izvršili dogovoreno, tzv. primalno, pročišćavanje svojih otpadnih voda i da smetlište nije izgrađeno na dijelu nekadašnje Šandorske bare, mogla bi se i realizirati.
Što je Gradsko vijeće prihvatilo?
Nije izgrađen separatni sustav odvođenja svih voda, jer je ocijenjeno da bi to bilo suviše skupo. Urađen je jedan, ja bih to nazvao »bastard sustav«: kišnica i vode od pljuskova odvođene su otvorenim već postojećim vodotokovima, tj. kanalima, a izgrađen je fekalni kanalizacijski sustav, ali bez bazena za taloženje. Rezultat ovoga uskoro je postao vidljiv. István Iványi u svojoj monogafiji 1892. piše: »U novije vrijeme uočava se stvaranje mulja na dnu jezera čiji je uzrok voda s ne baš čistim organskim elementima koja dolazi iz grada i koja pospješuje stvaranje vodene trave«. Nadalje kaže: »Smanjenjem površine jezera (izgradnjom nasipa i odsijecanjem dijela Krvavog jezera, prim. a.) kojom se gube velike površine koje sadrže sodu smanjuje se i ljekovito svojstvo vode«. Banja Palić je propala, Palićko jezero je propalo, 1972. godine počela je »akcija stoljeća«, kako su nazvali sanaciju prve ekološke katastrofe u zemlji. Poslije 136 godina tko je kriv? Könyves-Tóth? Možda rukovodioci? Mehanizam odlučivanja?
