Arhiv tekstova
Riječica – granica raznih religija
Zbog vojnih zasluga i vjerosti prema dvoru ugarska kraljica Marija Terezija je 7. svibnja 1743. godine proglasila Suboticu (Subotički šanac u okviru Potisko-moriške vojne krajine) privilegiranim komorskim gradom pod imenom Sent Marija. Na osnovu dodijeljenog privilegija, te na osnovu Vječitog ugovora, sklopljenog s ugarskom Kraljevskom komorom, vojnu upravu zamenjuje građanska. Gradu i nadalje teritorijalno pripada dvanaest pustara. Ovim činom grad stječe određenu samoupravu sa sudskom i izvršnom vlašću, stanovnici se oslobađaju plaćanja određenih poreza. Grad osim redovnih tjednih pijaca (ponedjeljkom) stječe pravo održavanja tri velika godišnja sajma. Gradsko vijeće (magistrat) može dozvoliti doseljavanje obrtnicima, trgovcima itd. po slovu vječitog ugovora (članak 12.) članovi unutrašnjeg magistrata i sudaca (danas gradonačelnik) mogli su biti samo katolici, jer je službena religija austrijskog carstva u to doba bila katolička, a ostale konfesije su tolerirane. U povijesti ovaj proces se naziva i razvojačenje krajine ili uvođenje »civilne vlasti«. Novi građani su privilegij morali i platiti u jednom iznosu od 23.901 forinti, a preuzeli su i plaćanje godišnje obveze koja je iznosila preko 10.000 forinti. Po Iványiju, za financiranje su podigli zajam od 19.000 forinti s kamatom od 6% od dvojice zajmodavaoca. Suštinski gledano, ni danas nije mnogo drugačije, samo što umjesto Bečkom dvoru sada poreze i ostale obveze plaćamo uglavnom Vladi u Beogradu, koja će odlučiti koliki iznos »ćemo dobiti nazad« od nje u vidu cesta, kanala, škola, zdrastvenih objekata itd. Gradovi su u povijesti uvijek bili sigurni izvori porihoda!
Nezadovoljnici se iseljavaju
Nakon što je svečano proglašen privilegij, javili su se i nezadovoljnici: stanovnici pravoslavne vjere i plemići koji su bili nezadovoljni pojedinim odredbama privilegija. U rješavanje sporova umiješale su se i najveće instance u carstvu i nakon njihovog arbitriranja većina pravoslavaca se, budući da nije prihvaćen njihov zahtjev da na ludaškoj pustari izgrade svoj novi šanac, 1746. godine iselila iz grada. Njihove zamjerke su bile: budući nisu mogli biti članovi užeg unutarnjeg magistrata (13 članova) nego samo šireg (60 članova, 18 mjesta), smatrali su da »došli su pod vlast katolika«, a pozivajući se na vojne privilegije smatrali su da ne moraju plaćati gradski porez. Plemići su također smatrali da po svom rangu nisu dužni plaćati gradski porez. Plemstvo, sve do građanske revolucije 1848., nije plaćalo porez. Dio plemića također se iselio i u militičkoj pustari (koja je pripadala županiji sa sjedištem u Somboru) osnovali su naselje Nemesmilitics (Plemićki Miletič) koju su Hrvati-Bunjevci skraćeno nazvali Lemeš. Danas se ovo naselje zove Svetozar Miletić, ali i Nemesmilitics i Lemeš. Magistrat je, da bi ublažio gubitak stanovništva, 1746. godine dozvolio naseljavanje petnaest katoličkih mađarskih porodica iz Kecskeméta. Naravno, nisu se svi odselili; po službenom popisu iz 1748. u gradu živi 562 domaćinstva. Od toga su 405 katolička (hrvatsko-bunjevačka), 58 pravoslavna (srpska) 48 mađarska i 51 plemićka domaćinstva.
Riječica koja razdvaja konfesije
U Vječitom ugovoru Magistrata s Ugarskom komorom piše: »Dvadest i prvo: sadašnji posjednici ostaju na posjedu koji im sada pripada, s tim da katolici budu smješteni na jednoj a pravoslavni na drugoj strani«. Tekst ne spominje doslovce bezimenu riječicu i riječnu dolinu, ali C. F. Kayserova karta, izrađena 1747. godine, prikazuje posjede Szent Marie, na kojima se nalazi i 12 ruševina nekadašnjih seoskih crkava »kirchen grund«. Osnova samog grada je dosta shematski prikazana, ali riječica i dolina jasno razdvaja grad na dva dijela, na dalje dijelove prostor grada dijeli put prema Somboru i Baji, odnosno Segedinu. Na karti je naznačeno i Palićko i Ludaško jezero. Principijelno desna obala riječice Vok pripada katolicima, a lijeva ostalim konfesijama. Vjerska segregacija sa sobom donosi i etničku. Hrvati-Bunjevci su samo katolici, Srbi su samo pravoslavci, dok su Mađari pripadnici katoličke i protestantskih crkava, pripadnici Reformatske crkve (kalvinisti) su uglavnom Mađari i Njemci, a među članovima Evangeličke crkve (luterani) najbrojniji su Nijemci, Slovaci, Česi, ali ima i Mađara. Ako ovo imamo u vidu, onda je razumljivo zašto su tržnica i Gradska kuća bile locirane na močvarnom tlu između dva dijela grada, jer to su bile zajedničke institucije. Velika crkva se locira ne u budućem centru grada nego u centru katoličkog dijela grada, pored nekadašnjeg starog groblja. A gde je nestala riječna dolina!?
