Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Politika nas gleda kao protivnike, a ne partnere

Pavle Kujundžić prije skoro dvadesetak godina bio je jedan od osnivača Udruženja poljoprivrednika Subotica. Danas će reći da je to bilo jedno od najorganiziranijih udruženja poljoprivrednika, ali politika, taština i međusobna neslaganja razlog su što ovo udruženje više nije aktivno. Uz to, on kao razlog gašenja ovog udruženja navodi i problem njegovog financiranja, jer ni sami članovi nisu bili spremni financirati tekuće troškova rada udruženja. Treba li poljoprivrednicima udruženje koje bi zastupalo njihove interese, ukazivalo na probleme, pregovaralo u njihovo ime, koji su to pomaci napravljeni u godinama kada su subotičko i druga udruženja poljoprivrednika bila aktivna, koji su najveći problemi domaće poljoprivrede, teme su o kojima smo razgovarali s Pavlom Kujundžićem.
► Udruženje poljoprivrednika Subotice osnovano je poslije 2000. Bilo je to vrijeme kada su udruženja poljoprivrednika bila aktivna i u drugim mjestima Vojvodine. Zbog razilaženja u interesima članova ili iz nekih drugih razloga kasnijih godina izostala je zajednička borba poljoprivrednika. Gledano iz perspektive subotičkog udruženja što ste uspjeli uraditi?
Prvo, pokazali smo da se poljoprivrednici mogu i znaju organizirati, imati zajedničke stavove oko ključnih problema. Naša velika akcija bila je blokada autoceste u vrijeme suše 2002. godine, kada smo, iskreno uz pomoć politike, uspjeli izboriti se da svi poljoprivrednici u Vojvodini dobiju  mineralno gnojivo i certificirano sjeme. Naredne godine prosvjed je bio zbog niske cijene pšenice. Tržište još nije bilo razvijeno i mi proizvođači očekivali smo pomoć države. Uspjeli smo napraviti mali pomak, nismo bili prezadovoljni, ali ipak smo uspjeli nešto uraditi. Posljednji veliki prosvjedi bili su 2011. zbog državnog poljoprivrednog zemljišta. I poslije toga, jednostavno, udruženje je ugašeno. Problem je što politička vlast nas vidi kao protivnike, a ne kao suradnike. Mislim da bi i njima bilo lakše da imaju jaka udruženja s kojima mogu razgovarati o problemima poljoprivrednika i na osnovu tih saznanja kreirati agrarnu politiku. Nažalost, nije tako, mi se doživljavamo kao protivnici, a posljedica je gašenje udruženja poljoprivrednika.
► Da postoje jaka lokalna ili regionalno organizirana udruženja poljoprivrednika, koliko bi onda poljoprivrednici mogli biti jaki pregovarači u rješavanju strateških pitanja?
Sigurno bi, jer problema je puno. Recimo, nigdje ne postoji da su prerađivači ujedno i proizvođači sirovine za proizvodnju. Konkretno nigdje, osim kod nas, velike klaonice nemaju svoj tov, ili  mlinovi svoju proizvodnju pšenice. Normalno je da su poljoprivrednici vlasnici zemljišta i proizvođači sirovine. Ovako, kada veliki prerađivači imaju svoju proizvodnju, onda je teško naći zajedničke interes. Oni ne ovise od naših proizvoda, što znači da mogu ponuditi cijenu koju hoće, a mi smo je prinuđeni prihvatiti. To je jedan, ali ne i jedini problem poljoprivrede. Naša gospodarstva su usitnjena, a proizvodnja sve više ide ka većim površinama. Još uvijek ne koristimo u potpunosti novu suvremenu tehnologiju, jer većina poljoprivrednika radi na način na koji se radilo prije nekoliko desetljeća. Tu kod njih neće biti napretka već samo preživljavanja.
► Kažete problem su usitnjena gospodarstva, a s druge strane imamo one koji obrađuju po 500 hektara zemlje. Kako tu napraviti balans?
Tu je problem dodjela državne zemlje. Tko radi arendu u redu, ali mali poljoprivrednici ne  mogu doći do državne zemlje i zbog toga se i bune. Moguće je zlouorabe sa zakupom državne zemlje spriječiti, ali treba imati i volje za to, a i treba imati dovoljno inspektora za rad na terenu. Događa se da netko zakupi i 2.000 hektara, a to automatski znači da 25, 50 ili 70 poljoprivrednika ostane bez zemlje. Znate, ljudi su ušli u kredite, treba sada te kredite vraćati i zato svi hoće, moraju raditi sve više i više zemlje. Mislim da smo u toj »gladi« za zemljom malo pretjerali s visinom arende. Cijene su već tolike da je pitanje ukoliko se spoje dvije loše godine kako ćemo plaćati tu arendu. U subotičkim atarima arenda je sada oko 200 eura po jutru. To je na rubu isplativosti. Ne samo što je skup zakup već je zemlja skupa i kada se kupuje. Mislim da bi država tu trebala omogućiti kupovinu zemlje samo onima koji se bave poljoprivredom. Kod nas su sada glavni kupci odvjetnici i liječnici koji su novac zaradili na drugoj strani, a ne u poljoprivredi. Sada taj novac ulažu u zemlju, misleći da će tu izvući najveći profit. U atarima oko Subotice jutro je oko 5.000 eura, čujem sada da se prodaje i za 7.000, ali to je ono kada čuješ da se zemlja prodaje ona je već prodana.
► Nije li onda logičnije da se poljoprivrednici udružuju u smislu da ne kupuju svi sve od mehanizacije, već da nekto ima kombajn, netko novu samohodnu prskalicu? To bi onda pojeftinilo proizvodnju.
Na Zapadu postoje takozvani mašinski prstenovi gdje se udružilo više poljoprivrednika i onda zajednički kupuju i koriste strojeve. Činjenica je da mi, pogotovo priključne strojeve, koristimo u jednom kratkom razdoblju. Naravno, mora se sve odraditi u agrotehničkim rokovima, ali to bi se sve moglo uskladiti kada bismo se mi mogli dogovoriti. No, izgleda da se ni oko toga ne možemo dogovoriti iako nas to direktno udara po džepu. Svatko hoće imati traktor, plug, sijačicu, sve svoje i kada sam smislio ići na njivu onda idem i radim. 
► Koliko onda jedno gospodarstvo mora obrađivati zemlje da bi moglo ne samo preživljavati već i donekle napredovati?
Barem 50 hektara. Da živi normalno jedna obitelj i malo napreduje.
► Kad već govorimo o ratarstvu, kako komentirate to što su se poticaji za ratarsku proizvodnju sveli na 4.000 dinara i što plaćate naskuplje gorivo?
Poticaji bi trebali biti veći, a korekcija cijene goriva bio je jedan od zahtjeva poljoprivrednika, da i mi imamo gorivo oslobođeno akciza, ali tu nikada nismo uspjeli uraditi ništa. Tadašnji ministar financija kazao nam je kako su akcize na gorivo veliki novac koga se država ne može odreći. Gorivo je najveći izdatak za nas. Ovisno o obradi, potrebno je  godišnje za hektar od 80 do 100 litara goriva.
► Praksa je postala da su cijene poljoprivrednih proizvoda najniže u vrijeme kada se usjevi skidaju s njiva. Poljoprivrednici zbog kredita i drugih davanja često ne mogu čekati bolju cijenu već prodaju čim rod skinu s njiva. Ukoliko lageruju rod, to ih košta. Je li za to neki pravac razvoja podizanje vlastitih skladišnih kapaciteta?
Jeste, ali to ima smisla samo kod velikih proizvođača. Mali bi se mogli udružiti, ali tu je onda mnogo neriješenih pitanja od vlasničkih odnosa, mjesta  gdje će biti silosi. Jeste, bilo je takvih inicijativa. Znam takve primjere u Vojvodini. U jednom slučaju osam poljoprivrednika je udružilo sredstva, našlo lokaciju, podiglo silose i odlično rade i dalje. Ali, bilo je i slučajeva da takva priča jednostavno propadne.
► Kada govorite o udruživanju, takav primjer su nekadašnje zadruge. Onda smo došli do toga da su zadruge postale trgovci. Mislite li da se izgubio taj smisao zadrugarstva?
Smisao zadrugarstva je da zajedno radimo kako bi svima bilo lakše i bolje. Po mom sudu, ova kampanja oko pomoći o otvaranja zadruga koja se sada vodi čista je politička priča. Općenito, problem je što kod nas nema dugoročnije strategije i plana u poljoprivredi. Svaki ministar koji dođe počinje sve iznova. Veliki napredak bio je u vrijeme Ivane Dulić-Marković i Gorana Živkova, sve ostalo bilo je u stilu: svijet počinje od mene.
► Poljoprivrednici sredstva za ulaganje u proizvodnju, ili dio tih sredstava mogu osigirati na natječajima Ministarstva poljoprivrede, Pokrajinskog tajništva za poljoprivredu i na koncu tu je i IPARD. Koliko se to koristi?
Ministarstvo je nedavno izašlo s mjerom 50-40-10, što znači da država daje 50 posto, 40 posto je kredit i 10 posto vlastita ulaganja i ja sam bio iznenađen da je bilo skoro 2.000 prijava. Znači da ljudi to prate, da su zainteresirani, da im treba pomoć, ali problem je što novca neće biti za svih 2.000 prijavljenih, već recimo za njih 400. Ostali čekaju sljedeći natječaj, a pitanje je kada će biti objavljen, kakvi će biti uvjeti. Generalno mislim da vojvođanski poljoprivrednici znaju aplicirati i nekada kada je lakše bilo doći do tog novca uspjeli su uzeti značajna sredstva. I to jeste bila velika pomoć. IPARD je nešto drugo. Prekopirani su principi i standardi Zapada, a mnogo toga kod nas se ne može primijeniti. Evo jedan primjer; poznanik i njegov otac imaju zajedničko domaćinstvo, ali je dio zemlje na sinu, a dio na ocu, zajedno obrađuju tu zemlju, ali ljudima iz IPARDA nitko ne može objasniti da oni nisu dva gospodarstva, a da je zajednička  roba prodavana preko sina koji je u PDV-u. To onima koji vrše kontrolu te stvari nisu jasne. Ili, recimo: na jednom gospodarstvu traktor je kupljen na snahino ime, on sad mora biti posebno izdvojen, ograđen jer ne pripada tom gospodarstvu. Onda je taj traktor ograđen i posebno odvojen u dvorištu. Ima, naravno, i onih koji su uspjeli i na IPARD-u, ali to su oni veliki, jer IPARD traži prethodnu pripremu, ozbiljan biznis plan i na kraju da se to sve isprati tijekom kontrola koje traju još nekoliko godina.
► U kom pravcu bi trebalo dalje planirati poljoprivredu, što bi trebali biti strateški pravci?
Država mora pomoći malim i srednjim gospodarstvima. Ne možemo svi otići u grad i raditi. I na Zapadu su poticaji uvedeni kada su ljudi počeli napuštati poljopivredu i okretati se isplativijim poslovima. Onda je država rekla; nama ta poljoprivreda treba, treba nam hrana, i zato ćemo nadoknaditi tu razliku u zaradama kako bi ostali na svojim gospodarstvima. Važno je zadržati žene na selu, ali nije dovoljno da ona bude kućanica već da ima neko zanimanje. Recimo, neki manji pogon za preradu. Zatim infrastruktura u selima, od vodovoda, kanalizacije, vrtića. Onda ima šanse da mlade obitelji ostanu na selu.
Jeste li onda optimist kako će izgledati sela u Vojvodini?
U Bačkoj i Srijemu mislim da će opstati. U Banatu nisam siguran. Banat je specifičan, drugačiji su uvjeti, kvalitete zemljišta.
► Cro-Fond pokrenuo je priču s gospodarstvenicima. Prvo oko izrade registra, a zatim i oko osiguranja pomoći iz Hrvatske za naše gospodarstvenike. Mislite li da je to dobra priča?
Samo pogledajte što su Mađari uradili kroz fondaciju Prosperitati. Konkretan primjer; bila je jedna mala radionica s troje uposlenih. Sada ih je 25. Solidno su plaćeni, imaju posla, jer ono što proizvedu kupuju drugi koisnici sredstava mađarskog fonda. Mogli smo to i ranije uraditi, barem kada su Mađari krenuli. Bilo je inicijativa s naše strane ranije, ali Hrvatska se nije tada htjela baviti time. Naravno, prijavit ću se u registar gospodarstvenika, i mnogo mojih prijatelja, kako čujem, je zainteresirano. Hrvatska mora vidjeti da nas tu ima, da samo ne igramo i pjevamo već i da nešto radimo. Nadam se kada to vide da će uložiti i nešto novca u nas. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika