Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Šimike

Pedeseti i šezdeseti godina prošloga XX vika u naše selo su već početkom jula dolazile šimike, jel vozonke, ko je već kako zvo. To su bili ringišpili svakake fele, veliki i mali. Rekla bi da je to bila priprema za kirbaj koji je na svetoga Lovru, 10. VIII.
A svita je bilo more (kad su stari rekli, more, značilo je da čega god ima jako puno). Puno selo, mladeži. Tušta momaka, divojaka, mladi vinčani i dice. Najpri su dolazile velike šimike na kojima su momci zatiravali divojke, a nama dicama se sve kika na glave dizala o stra. Oće li koja divojka, jel momak ispast iz sidalice? No, nisam čula da se to desilo, a gledala sam kako jedan o ti što je bio sin vlasnika velikoga ringišpila, zatirava našu jednu divojku. 
Kad ringišpil krene nako dobrim, on se pripne na divojkinu sidalicu i ide š njom par krugova, p onda skoči dole na zemlju, a divojka ode »u nebo pod oblakove«. Mi dica strepimo oće li zapet u struju, a ona baš u isti čas dojde dole. Momak ope samo maličicko, reko bi, dotakne njezinu sidalicu, a ona ope odleti u vis. Istrenirali se bome i naši momci, pa i oni divojku zafijučku visoko, al nikada nisu dostigli noga što je čak i crvenu štiklu skinio sa divojkine noge, poslo divojku u vis i kad se vratila natako štiklu na nogu, jednu, pa tako i drugu.
Od vozonki koje su bile jako opasne su bili još i čamci. Dva čamca, u svakomu jedno čeljade se cibu tamo-vamo, visoko. Ne znam jel to bilo stvarno jako visoko, jel sam bila mala, pa mi se samo tako pričinilo. Cilo vrime študiraš kako će možda ispast kogod, al eto, na sriću nije.
Na slike koju sam podastrla je šimika za dicu. Ona je dolazila dan-dva, prid sam kirbaj. Bili smo zavidni dicama koja su stojala u blizine, a sve vozonke su se namišćale na livu stranu, od naše crkve sv. Lovra prama sv. Antunu. U moje vrime ditinjctva ni bilo avta, bilo je samo konja i kola. Ako se i pojavila kaka lemuzina trčali smo za njom po pravu. Šofer ni mogo tirat brzo zoto što je propado u prav, a mi smo ga kadgoda sve gurkali da ide brže. U to vrime šimika ni imala avta ko na ve slike, već je imala karuce i konje (baš ko što su na slike). 
Na kirbaj nikad dočekat posli podne da ti mater povede na kirbaj da se vozaš ako još ne ideš u škulu, na karuca, a kad si veći, onda i na konja. Ni bilo puno put se vozat. Jedanput obavezno, a drugi put ako se mater baš smiluje, jel tražili smo i sladoled makar jedan, a onda i fičonku, a ako su mater i otac već  zaradili u siče konoplje, onda drečiš još i za lutkom, jel muški za konjom, jel maleckom lemuzinom. Šimiku ni pokreto motor, neg su se malo jači derančići penjali gore i okretali. Plaća jim je bila nakon pet-šest put okretanja, vozanje na konjima. Dok se šimika okretala, svirale su ručno pokretane muzičke sprave.
Pridočita slika je snimita rani sedamdeseti godina XX vika isprid omladincka doma. Danas ga ne mož pripoznat, jel se ruši. Tu već vidimo avto, a gore šimiku dica više nisu okretala. Bio je ugradit motor, koji ji je zaminjio. Vidimo da su curice uredite u korak sa vrimenom, dok njeve matere u to doba nisu imale pantalone. Ošišane su, a mame su jim najviše imale dugačku kiku upletenu u dva repa, no već šezdeseti su se počele šišat i nosit pantalone.
U druge pole šezdeseti godina, cili juli i avgust u Sonte je za mladež izgledo ko kirbaj. Svaki dan pridveče je veliki ringišpil počimo radit. Momci i divojke su se skupljali (makar su priko cila dana radili), vozali i slušali moderne pisme na razglasu ko što je Dok palme njišu grane i puno drugi pivljivi, umilni, naši i stranjcki pisama od Toma Džonsa i drugi pivača. Cile kolone mladeži su se šetale glavnim sokakom od groblja do veterinara, pa onda na ringišpil. Lipo nam je bilo. Jel samo zoto što je prošlo, jel zoto što smo bili mladi?
Ruža Silađev

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika